Intenzitet traumatskog incidenta varira od osobe do osobe. Trauma iz djetinjstva može biti u rasponu od slabog straha od napuštanja do straha od tjelesnog zlostavljanja i bilo čega između toga.

Mnogo odraslih osoba je prisiljeno suočavati se s traumom koju su doživjeli kao djeca tijekom cijelog života. Ovaj članak vrijedi za sve one koji su se morali suočiti s nečim traumatičnim kao dijete.

Ponekad samo sakrivamo stvari jer to je lakše nego da se zapravo bavimo njima. Čak to činimo nesvjesno kako bismo se zaštitili. Ali važno je da se bavimo tim pitanjima kako bismo konačno bili slobodni od tog tereta.

7 osobina koje dijele ljudi koji su prošli traumu u mladoj dobi:

1. Ponavljajući napadi panike

Oni koji su se u mladoj dobi morali nositi s traumama često se bore s tjeskobom kasnije. Teško je obraditi puno stvari odjednom. Bez obzira na to što im se dogodilo kad su bili djeca,  to i dalje utječe na njih tako da ih čini dodatno napetima, piše The minds journal.

Oni uvijek gledaju preko ramena jer vide cijeli svijet kao prijetnju. Zbog toga su često u panici, čak i kada znaju da u nekoj situaciji zaista nema razloga za paniku. Oni pate od napada panike svaki put kada doživljavaju čak i najmanji stres.

2. Ostajete u svojoj zoni komfora

Svako traumatsko iskustvo koje iskusite kao dijete u potpunosti može preobraziti ostatak vašeg života. Bit ćete zabrinuti jer želite biti sigurni da nikada više nećete biti u takvoj situaciji, ni u sličnoj situaciji, nikad više u životu. To vas čini dodatno pažljivim i ne želite riskirati, čak i ako znate da je važno.

Želite ostati tamo gdje se osjećate ugodno, čak i ako to znači da se držite podalje od ostvarivanja vašeg punog potencijala. Vi samo dovršavate sve zadatke koje morate, ali ne tjerate se da budete najbolja verzija sebe koja možete biti.

3. Preplavljeni ste strahom

Trauma vam može nauditi na stotinu različitih načina, od kojih neke čak i ne možete shvatiti. Dio tog iskustva je fobija koju razvijate od određenih stvari, jer vam je um povezan s boli kroz koju ste morali proći. To bi moglo biti bilo što, od straha od određene vrste alkohola do većih strahova poput vožnje u automobilu i tako dalje.

Važno je pokušati pobijediti taj strah prije nego što on počne kontrolirati svaki aspekt vašeg života. Nikada ne znamo kada ćemo doći u situaciju u kojoj će nešto djelovati kao okidač pa je bolje pokušati raditi na problemima, jer zapravo znamo da te stvari nemaju moć da nas više povrijede.

4. Povučeni ste

Kada ste prošli kroz toliko toga, ponekad je lakše samo sakriti se od sažaljenja, suosjećanja, krivnje i svih ostalih osjećaja koje će ostatak svijeta pokušati projicirati na vas. Možda mrzite poglede sažaljenja ili biste se mogli bojati da će vas drugi osuđivati.

Izlazite u društvo samo kada to apsolutno morate, skrivate se od znatiželjnih očiju svih ostalih. To se naziva socijalni poremećaj anksioznosti i ne zaboravite da uvijek možete potražiti pomoć za to.

5. Postajete pasivno-agresivni

Obično je lakše neizravno djelovati, nego se izravno suočiti s uzrokom vaših problema. Kada su ljudi previše uplašeni da to učine, provode dosta vremena pokušavajući potisnuti bijes i ljutnju koja se duboko zadržala u njima.

Možda nisu spremni za izravno sučeljavanje, ali se počnu pasivno-agresivno ponašati u nastojanju da ostanu suptilni. Mogli bi pomisliti da izbjegavaju negativnost, ali samo lažu sebi.

6. Stanje stalne napetosti

To je traumatično iskustvo vjerojatno završilo davno, ali neki ljudi teško to otpuštaju. Svjesni su da su se njihove okolnosti promijenile, ali se uvijek pripremaju za povratak tih problema, a neki čak i nesvjesno. Njihov je mozak je zaglavljen po principu bijega i borbe i to uzrokuje mnogo unutarnjih sukoba.

Oni su u stanju stalne napetosti koja ih čuva od života kakvog bi trebalo živjeti. Nikada nisu bezbrižni. To se obično vidi kod osoba koje su doživjeli fizičko zlostavljanje, ali se također pojavljuje kod onih koji su doživjeli slom zbog prekomjernog stresa.

7. Živite u ulozi žrtve

To se događa kada se žrtva nekog oblika traume previše navikne na tu ulogu. Toliko su dugo tretirani kao bespomoćna žrtva i toliko ih zapravo počne u to vjerovati.

No, jednom kada pozornost prođe, ostaju usamljeni, osjećajući se kao da samo plutaju u životu. Pokušavaju se nositi s time daljnjim prihvaćanjem uloge žrtve. Oni smatraju da je sigurnije slušati zapovijedi umjesto da ih daju.

Oni će poslušati čak i ako se ne slažu s naređenjem koje im je dano. Na taj se način osjećaju sigurnije.