Ljudi koji stalno kasne često su optimistični i nerealni, a takav način razmišljanja utječe na njihovu percepciju vremena

Oni to ne rade namjerno, nego iskreno vjeruju kako će uspjeti obaviti sve što su isplanirali i stići kamo trebaju na vrijeme. Ali, taj plan im se uvijek nekako izjalovi i tako stalno kasne, objašnjava Diana DeLonzor u svojoj knjizi “Never Be Late Again”.

Dodaje kako takvi ljudi znaju imati memorirano jedno sjećanje, staro možda cijelo desetljeće, kada su stvarno uspjeli sve napraviti i stići u dogovoreno vrijeme pa misle kako to mogu ponoviti.

Profesor psihologije Jeff Conte sa Sveučilišta u San Diegu napravio je istraživanje na tu temu – ispitao je dva tipa osobnosti – tip A (nestrpljivi i skloni natjecanju) i tip B (kreativni i opušteni). Pojedince sklone kašnjenju svrstao je u tip B.

Zadatak ispitanika iz obje grupe bio je da pokušaju pogoditi koliko vremena je prošlo (a prošla je točno minuta). Ljudi iz grupe A rekli su 58 sekundi, a iz grupe B 77 sekundi. Ovime je dokazao da ljudi koji stalno kasne doista imaju drukčiju percepciju vremena, odnosno nemaju pravilan osjećaj za prolaznost vremena.

Također, ovi tipovi ljudi se ne ljute kada drugi kasne jer ih gledaju kroz širu sliku. Uz to su spontaniji, ne zamaraju se stvarima na koje ne mogu utjecati, npr. time što autobus kasni. Zato oko sebe šire pozitivnu energiju koja je drugima ugodna.

Oni su u stanju pakirati stvari u torbu pet minuta prije polaska na put, naći smještaj ili let u posljednji tren… Oni su optimistični i ne razmišljaju kako neće uspjeti u tome što su naumili, pa makar to radili u posljednji tren.

Zbog toga znaju biti uspješniji u životu i imaju šanse dulje živjeti od ljudi koji ne kasne nikada. Ali, imaju i oni svojih mana, kažu istraživači. Kako ne mogu kontrolirati vrijeme, tako često nemaju kontrolu niti nad novcem, nisu ustrajni u, npr., završetku dijete koju su započeli. Oni više žive za sadašnjost nego budućnost pa im i štednja za starost nije jača strana.