Činjenica je da smo napravljeni tako da automatski preusmjeravamo pažnju na sadržaje koji mogu biti opasni ili ugrožavajući. Takvo reagiranje naziva se automatska opreznost

Ljudi su oduvijek bili zainteresirani za vijesti u vrlo različitim formama, od izvještaja iz novina do onih iz susjedstva. Neki više, neki manje, no svi imamo potrebu biti informirani i upoznati s onim što se događa u našem okruženju. Upravo zato će se i oni manje zainteresirani za informacije teže oduprijeti praćenju vijesti kada vremenske nepogode zahvate zemlju ili kada u susjednoj državi prijeti ratno stanje, odnosno kada se događa nešto opasno. Volimo znati što se događa oko nas i stalno pretražujemo svoju okolinu tražeći neka odstupanja ili neuobičajene pojave i događaje jer oni predstavljaju potencijalnu opasnost (Ohman i Mineka, 2001).

Ne čudi stoga da nam pažnju privuku bombastični naslovi ili uznemirujuće vijesti, čak i kada znamo da ćemo se zbog njih loše osjećati. Čak i kada sebi obećamo da nećemo čitati crnu kroniku ili pridavati pažnju senzacionalističkim naslovima, često si ne možemo pomoći i iznova "nasjednemo na njih". Istraživanje je pokazalo da sudionici brže reagiraju na riječi s negativnom konotacijom poput "rat", "bomba" i "rak", nego na pozitivne riječi poput "osmijeh" ili "zabava" (Dijksterhuis i Aarts, 2003). Osim toga, analiza podataka iz SAD-a pokazala je da su kroz dva desetljeća najčitanije vijesti bile one o terorizmu, lošem vremenu, katastrofama koje su prouzročili ljudi te o prirodnim nepogodama (Robinson, 2007).

Jeste li se ikada pitali zašto je tome tako? Odgovor leži u snažnoj potrebi za samozaštitom iz koje polaze mnoge naše reakcije, a cijeli se proces često odvija na nesvjesnoj razini.

Ohman i Mineka (2001) su preispitivali tvrdnje da se naša pažnja pojačava na prirodne znakove prijetnji, poput zmija, paukova i lica ljutitih ljudi s ciljem samozaštite te se pokazalo kako ovaj psihološki mehanizam služi izbjegavanju opasnosti i prijetnje. Ljudi obraćaju veću pažnju na znakove opasnosti u okolini kako bi mogli izbjeći opasnost kada se ona stvarno pojavi jer to su po život važne informacije. Za takve naše reakcije i neravnotežu u načinu reagiranja i procjeni postoji dobar evolucijski razlog.

Naime, događaji koji mogu relativno negativno i ugrožavajuće utjecati na nas obično zahtijevaju hitan i neposredan odgovor, odnosno reakciju, kako bismo izbjegli opasnost i sačuvali svoju dobrobit (na primjer izbjegli smrt, fizičku povredu ili gubitak dijela tijela). Negativan utjecaj i potencijalno opasan podražaj ili događaj postaje važna informacija koja signalizira organizmu potrebu za promjenom ili prilagodbom trenutnog stanja ili aktivnosti (Pratto i John, 1991).

Značajan je broj istraživanja u području donošenja odluka, stvaranja dojmova i emocionalne komunikacije koja sugeriraju da su ljudi skloni procijeniti događaje koji imaju negativne implikacije za njih značajnijima, važnijima i vrjednijima u odnosu na za njih poželjne događaje (Pratto i John, 1991; prema Waish i Grossmann, 2008).

Jedan od najpoznatijih psihologa u području emocija i reakcija u situacijama stresa, Richard S. Lazarus (1982) ističe da emocije ovise o osobnoj kognitivnoj procjeni događaja te opisuje sklonost ljudi da pridaju smisao ili značenje nekoj situaciji, procjenjuju događaje iz perspektive vlastite dobrobiti i emocionalno reagiraju na neke od tih procjena. Pritom osobni faktori, poput vjerovanja, očekivanja i motiva, utječu na našu pažnju i procjenu značenja situacije na samom početku iskustva koje doživljavamo pa često u svakodnevnim interakcijama emocionalno reagiramo i na nepotpune informacije.

Koliko su naši kognitivni resursi zaokupljeni potencijalno prijetećim informacijama pokazuje i istraživanje Pratto i Johna (1991) kojim se željelo istražiti kako ljudi reagiraju na nepoželjne podražaje. U nizu eksperimenata sudionici su dobili naizgled jednostavan zadatak imenovanja boja (inačica poznatog Stroop testa). Riječi koje označavaju nepoželjne i poželjne osobine (primjerice agresivan, iskren) bile su napisane različitim bojama, a sudionici su trebali pokušati zanemariti značenja riječi, odnosno što je napisano, te imenovati samo boje kojima su riječi napisane.

U tri provedena eksperimenta utvrđeno je kako je vrijeme potrebno za imenovanje boja duže za nepoželjne, nego za poželjne osobine, tj. da nepoželjne riječi puno lakše zaokupe našu pažnju (čak i kada je zadatak usmjeriti se samo na boju). Štoviše, sposobni smo procijeniti je li neki podražaj dobar ili loš prije nego li što uspijemo shvatiti o kojem se točno podražaju radi (Bargh, Litt, Pratto, i Spielman, 1988; prema Pratto i John, 1991), a negativne podražaje i bolje pamtimo (Pratto i John, 1991).

Činjenica je da smo napravljeni tako da automatski preusmjeravamo pažnju na sadržaje koji mogu biti opasni ili ugrožavajući. Takvo reagiranje naziva se automatska opreznost i iz evolucijske se perspektive smatra adaptivnom jer te informacije nose veću važnost za opstanak. Važnija nam je informacija da je u našoj okolini izbila epidemija gripe ili nastupa ozbiljna recesija , nego vijest o nečemu što nije potencijalno ugrožavajuće za nas. Zbog toga ni ne čudi da su upravo negativne vijesti u medijima one koje ćemo prije uočiti, a onda i više vremena provesti čitajući ih. A ne čudi niti to da našu sposobnost automatske opreznosti, koju koristimo za snalaženje i preživljavanje u okruženju, mediji u određenim situacijama iskorištavaju koristeći bombastične naslove pomoću kojih kreiraju kontekst opasnosti i prijetnje i na taj način privlače našu pažnju, vjerojatno s ciljem povećanja čitanosti.

Osim što pišemo o ovom fenomenu kako bismo pokazali što nam se događa i zašto, pa time povećali vjerojatnost konzumiranja medija uz malo kritičnosti i vođenja računa o vlastitom mentalnom zdravlju, smatramo važnim osvijestiti i vlastitu odgovornost za širenje ovakvih tekstova. Klikajući na bombastične naslove te konzumirajući i dijeleći negativne sadržaje, povećavamo njihovu čitanost i dajemo svoj glas za još sličnih vijesti. Ipak, važno je osvijestiti da koristeći isti taj princip, imamo mogućnost utjecati na raširenost nadahnjujućih i pozitivnih priča kao jedan od odgovora i poruka medijima.