“Ne zanima me situacija prilikom koje ću umrijeti ili tko će biti oko mene. Za mene je važno da umrem u vrijeme molitve, zahvaljujući Bogu što mi je poslao život i dozvolio da vidim snagu ljepote Njegovog stvaranja.” O danu smrti, kliničkoj smrti i životu na drugom svijetu, govori prof. dr Andrei Gnezdilov, ruski psihoterapeut, autor brojnih knjiga.

U svakodnevnom životu, kada razgovaramo s ljudima, često čujemo kako kažu: “On je bio tako dobar čovjek. Ne znam zašto mu se to dogodilo pa je umro!”

Međutim, zapitajte se: Kako je umro? Jer je vrlo važno kako osoba premine. Smrt je važna za ljudsko samopoimanje. Smrt nije samo negativna.

Nema života bez smrti. Kada sam razgovarao s umjetnicima, zamolio sam ih da mi predstave smrt. Jedan kipar mi je neposredno pred svoju smrt rekao:

“Ja bih prikazao smrt u obliku Krista.”

“A je li Krist razapet?”

“Ne, Kristovo uskrsnuće.”

Nemoguće je prikazati smrt bez života i život bez smrti.

Smrt je prirodan proces. Mnogi pisci su pokušavali prikazati život besmrtne osobe, ali to je strašan život. Što je beskrajan život – beskonačno ponavljanje zemaljskih iskustava, zaustavljanje razvoja ili beskrajno stanje? Teško je čak i zamisliti bolna stanja osobe koja je besmrtna.

Smrt je nagrada, predah, teška je samo kada se iznenada pojavi, kada je osoba još u usponu, puna snage.

Postoje priče  o ruskim seljacima koji su pod stare dane, kada više nisu mogli raditi u polju, kada su postajali teret obitelji, otišli se umiti, obući čisto rublje, došli ispred ikone prekrstili se, legli i umrli. Njihova smrt je došla bez izražene patnje koja nastaje kada se osoba bori sa smrću.

Ti seljaci su znali da život ima dublji smisao.

U svojoj praksi sam imao primjer osobe koja se borila s rakom. Vojnik. Često se šalio kako je preživio tri rata, kako je smrt za brk vukao i eto ga sad ona stigla. Međutim, godinama se liječio dok jednom nije pao na postelju. Tada je rekao: “Gotovo je, umirem!” Liječnici su mu prognozirali još godinu dana života, međutim on je rekao: “Ne, ne ovo je smrt – znam!”

I umro je u roku od par dana, bez fizioloških preduvjeta za to. On je jednostavno odlučio umrijeti. To znači da se ove projekcije smrti mogu ostvariti ako osoba naumi.

Kako ćete umrijeti, možete znati onaj trenutak kad znate kako ste se rodili. Ako se osoba lako rađa – lako umire. Ako se teško rađa – teško i umire.

Dan smrti osobe nije slučajan, kao ni dan rođenja. Statistika je otkrila da postoji podudaranje kod ljudi u datumima smrti i datumima rođenja. Kada pogledate malo datume vidjet ćete da je recimo djed umro mjesec dana od rođenja unuka. Ili je baka umrla u srijedu, a unuka rođena u subotu.

Ovaj prijelaz i mimoilaženje generacije nije slučajno.

Klinička smrt ili drugi život?

Deset godina sam radio na Onkološkom institutu kao psihoterapeut i jednom sam bio pozvan da razgovaram s mladom ženom. Tijekom operacije, njeno srce je prestalo kucati. Reanimirali su je, a kada se probudila zamolili su me da razgovaram s njom da vidim je li se njen um promijenio. Ona se ispričavala zbog toga što je uznemirila doktore.

“Kako ste mogli vidjeti doktore, kada ste bili pod narkozom, a onda je još i vaše srce prestalo kucati?” pitao sam je.

“Doktore, reći ću vam, ali da me ne pošaljete na psihijatriju,” rekla je ona ozbiljno.

Tada je ispričala: Kada je uronila u narkotički san, osjetila je kao da joj se duša odvojila i izašla iz nje. Vidjela je liječnike kako se naginju oko njenog tijela. Pomislila je: kako mi je ova žena poznata. Da bi se kasnije sjetila da je to ona. Tada je čula doktore koji su govorili kako joj je srce prestalo kucati. Tada je pomislila da je umrla i sa užasom se prisjetila da se nije pozdravila ni oprostila s kćerkom, s majkom…

Zabrinutost ju je doslovno gurnula u leđa i ona se našla u svom stanu. Vidjela je kćerkicu kako se igra sa lutkama, dok je baka (njena mama) sjedila i šila nešto. Netko je na vratima pokucao i ušla je susjeda.  U rukama je nosila haljinicu s točkicama koju je dala njenoj kćerki. Djevojčica je sretno potrčala da uzme haljinu pa je pri tome zapela za stol i prolila sok koji se prolio ispod stola.

Djevojčica je zaplakala, a majka joj je prišla pomilovala je po glavi i rekla da ne plače, da se to događa. Djevojčica je nije čula. Žena je shvatila da je dijete ne može vidjeti pa je požurila u salu. Tada joj je srce ponovo počelo kucati.

Otišao sam kod njenih kući da im kažem da je žena dobro. Pitao sam baku je li danas dolazila susjeda i je li donijela djetetu haljinu. Baka je u čudu potvrdila ovo.

Tada sam zaključio da tijekom kliničke smrti dolazimo do toga da je psiha prisutna, ali ne i duša.

Kako biste  voljeli umrijeti?

Pitao sam i zdrave i bolesne: Kako biste voljeli umrijeti?

Ljudi su ovako odgovarali:

Oni sa šizofrenim karakterom su htjeli umrijeti, ali da im drugi ne vide tijelo.

Epileptoidi su htjeli nekako sudjelovati u svojoj smrti. Bilo im je nezamislivo da tiho leže i čekaju smrt.

Cikloidi, oni ljudi kao što je Sancho Panza, žele umrijeti u okruženju rodbine.

Ljudi koji su zabrinuti, sumnjičavi, oni se brinu kako će izgledati kada umru. Dok neki žele umrijeti dok izlazi sunce, ili na plaži ili u planinama.

Ja sam usporedio ove želje, ali su me riječi jednog monaha oduševile:

“Ne zanima me situacija prilikom koje ću umrijeti ili tko će biti oko mene. Za mene je važno da umrem u vrijeme molitve, zahvaljujući Bogu što mi je poslao život i dozvolio da vidim snagu ljepote Njegovog stvaranja.”

Pošto sam bio u mogućnosti da s pacijentima razgovaram o smrti, tako sam se s nekoliko njih dogovorio da mi kad umru jave kako je tamo gore.

Jedna moja pacijentica je umrla i prošlo je dosta vremena, a ja sam skoro zaboravio za nju. Jednom prilikom dok sam spavao osjetio sam da su se upalila svjetla u sobi. Probudim se i vidim pored mene, na krevetu sjedi ta žena. Oduševljen počinjem pričati s njom i u slijedećoj minuti opet padam u neku vrstu sna iz kojeg se budim užasnut da bih shvatio da svjetlo i dalje gori i da ta žena sjedi pored mene.

Ona se smiješi i kaže: Ovo nije san. Ali ja nemam snage ništa je pitati, ništa joj nisam mogao reći.

Tada sam shvatio: nije na nama da saznamo kako je tamo gore. Na nama je da živimo život najbolje što znamo. Postoji vrijeme života i vrijeme smrti. Mi sad moramo uživati u vremenu života.

A ako želimo da nas netko pamti na ovom svijetu, možemo raditi dobra djela, odgajati dobru djecu i njegovati dobre odnose. Velika djela i bliski ljudi će dugo svjedočiti da smo postojali, ona će pričati drugima o nama, sutra kada nas više ne bude.

prof. dr Andrei Gnezdilov