Ovih dana sjeti se koliko si puta do sada u životu rekao „nemam vremena“. Bilo da si to rekao bračnom partneru, članu obitelji, prijatelju ili poznaniku dobro razmisli o toj lošoj laži u koju si uvjeren da je istina.

Za što nemaš vremena? Za koga nemaš vremena? Nemaš li vremena da priđeš osobi koja ti je draga i koju voliš, uputiš joj jedan osmijeh, lijepu riječ, nježan zagrljaj jer moraš obaviti posao koji će biti zaboravljen trenutak nakon što ga napraviš.

Prolaziš tako pokraj nekih grobova i pitaš se tko su ti ljudi, gdje su živjeli, kakav je bio njihov život. Jesu li i oni govorili nekim važnim stvarima „nemam vremena“ smatrajući se nezamjenjivima na svome poslu a trenutak nakon toga zamijenili su ih drugima. Koliko je to „nemam vremena“ oduzelo novih mogućnosti i lijepih prilika, koliko je ostalo neizrečenih riječi, neproživljenih iskustava i neizraženih osjećaja.

Sve je to u glavi. Treba jednom pauzirati život, srediti prvo stvari u svojoj glavi da bih ih kasnije mogli srediti u životu, da bi mogli postaviti prioritete, shvatiti tko nam je važan, koje nam stvari raduju srce i kamo naš život ide. Treba jednom početi govoriti „imam vremena“, „imam vremena“ za prijatelje, za ljubav, za sitnice koje život znače i vidjeti koliko će ljepote iskrsnuti u našem životu, kako ćemo svoj život početi drugačije gledati.

Sve je to zbog straha i sumnje, bojimo se voljeti pa kažemo „nemamo vremena“, sumnjamo u svoje sposobnosti pa kažemo „nemam vremena“ da ih razvijamo. Uhvatimo sebe u lažima i počnimo davati šanse sebi i drugima, počnimo govoriti  „imam vremena“ i onda kada nemamo i onda kada nam je to teško i samo tako ćemo vidjeti kako će se naš život početi mijenjati a srce drhtati. Ponovno ćemo osjetiti nešto novo prvi put i znati kakva je život avantura.