Muškarci trebaju, da bi bili slobodni i svoji, katkad pobjeći od svega, trebaju se skupiti i zajedno se ispuhati.

Sjećam se puno piva, onako kroz maglu. I glazbe, puno dobre glazbe. Noćni život u Hobartu (australskom gradu nešto većem od Splita) nije pokleknuo pred strujnim udarom aparata za poker i sportskih televizijskih programa. Činilo se kao da svaki birc svake noći ima potpuno novi vizual i kad bismo se ekipa i ja dogovorili za izlazak, nikad nismo znali hoćemo li u ponoć bauljati poput pijanih medvjeda po cesti ili tiho razmišljati o okusu tasmanskog viskija dok solo gitaristica u baru samo nama, i jedino nama, pjeva i svira svoj izdašni repertoar lezbijskih balada o ljubavi i smrti.

Jeli smo dobro, pili smo strahovito puno i, s obzirom na to da smo gradili karijere, ostatak tjedna bili smo budni daleko nakon vremena kad se treba leći. Na posljetku smo se, prije povratka kući, složili da je to bilo najbolje druženje dosad te se dogovorili kako to moramo što prije ponoviti. Bilo je to prije 15 godina. Nikad se više nismo našli. NE, nije se nad našim životima pojavila kakva tragedija. Ne, nitko nije umro nenadano. Osim ako se moglo nadati tome da će sve veće breme radnih i obiteljskih zadataka iz ostatka dana i noći naših života istisnuti svu slobodu i neodgovornu radost. Sretno smo se poženili, za gospođe čije su karijere bile jednako zahtjevne poput naših, a u nekim slučajevima, poput onog moje drage, čak i zahtjevnije. Sve više činilo se jednostavno neodrživo čak i razmisliti o tome da im se natovari još jedna smjena brige za klince nakon što su i same odgulile 50- 60 napornih radnih sati.

Vikend s dečkima doista je postao izgubljeni vikend. I to mi kažu mnogi drugi. Do u nedoba pazimo i odgovaramo na e-mailove. Ured je koji klik daleko od naše spavaonice. Previše se brinemo za sigurnost djece pa ih na oku imamo sedam dana u tjednu. I naše se supruge trude, katkad i više od nas. A prijatelji? Druškani koje godinama poznamo? Braća koju smo stekli u mladosti? Što se s njima događa?

Henry David Thoreau točno je znao što. “Jezik prijateljstva nisu riječi, nego značenja”, napisao je. “No prijateljstvo zahtijeva više vremena no što jadni, zaposleni muškarci obično mogu odvojiti.” Kazao je to prije više od sto godina. Civilizirani svijet izgradile su riječi, stvorile su njime svojevrstan zatvor imenujući stvari i dajući im red i slijed, a muškarci trebaju, da bi bili slobodni i svoji, katkad pobjeći od svega toga. Trebaju društvo jedni drugih i zajedničko razumijevanje. Nije to davanje velikog i prenapuhanog značenja putovanju na nogometno fnale i odlasku u vikendicu na ribičiju i prdenje. Samo pokušavam izraziti potencijalno opasnu te nadasve politički nekorektnu ideju da se katkad muški trebaju skupiti i zajedno se ispuhati. Ne ispušete li se i nakupljate li stres, naime, možete s vremenom, neizbježno, doći do točke eksplozije.

Možemo dan za danom malo se ispuhati u teretani ako smo dobri ili u birtiji ako smo slabi, no stres se nakupi polako, gurajući nas prema točki pucanja sa svakim neplaćenim računom, svakim nerazumnim zahtjevom na poslu, sa sve većim tenzijama zbog običnog dijeljenja prostora s drugim ljudskim bićima, ma koliko se voljeli međusobno. Kad imate izlaz, kad imate nešto čemu se možete radovati, a da to ne uključuje ograničenja, odgovornosti, frustracije i kompromise svakodnevnog života, to čini veliku razliku u načinu na koji se nosite s problemima. Kada to imate, manje osjećate kao da vas svijet malo-pomalo žmiče, a više imate dojam kao da je sve oko vas sitna gnjavaža koju možete otresti sa sebe.

Zašto biste trebali pobjeći s drugim muškim zatočenicima modernog života? Zašto se ne odlučiti za obiteljski odmor ili vikend samo s partnericom, samo za vas dvoje? Zato što, ma koliko sjajno i nužno to bilo, u tim situacijama nemate mogućnost govoriti jezikom muškog prijateljstva. Značenjem, a ne riječima.

Moj frend Andrew lik je sličnoga kova, ima djecu adolescente i iscrpljujući posao jurenja za plaćom kako bi im priuštio što trebaju i žele. Dobro se i on oženio, ali obvezao se nekoliko dana u godini ne imati obveze odraslog čovjeka. On i njegovih desetak kompića, u dobi od ranih dvadesetih do srednjih četrdesetih, tad idu u divljinu. U šumi kampiraju, love, pecaju, piju puno piva. Pobjegnu. “Pomno, i po najmanje osam mjeseci unaprijed, dečki i ja isplaniramo taj vikend,” kaže. “Mijenjaju se datumi, a katkad i lokacije, s obzirom na to da se sa svih strana svijeta sletimo tamo. Neki od nas potpuno podivljaju za to vrijeme. Njima je to jedini bijeg koji imaju od normalnog svijeta".

Najvrednije je njemu, kaže, samo vrijeme i mjesto na kojemu može razgovarati. “Kažem vam, to je jebeno neprocjenjivo. Da, možete možda pizditi zbog nečeg što radi bolja polovica, možda možete pričati o poslu, lovi, kući, klincima, računima, ma bogzna o čemu ne. Nije bit opuštanja od stresa samo tjelesni dio priče. Ako želite to obaviti dubinski, provedite nekoliko dana negdje u zabiti. Ne kažem da su vikendi s dečkima lijek i ne kažem da svi vikendi s dečkima moraju biti divljanje. Ali barem meni redovito pražnjenje od stresa pomaže u balansiranju svega u životu.”

U Australiji postoji posebna inicijativa za mentalno zdravlje, zove se Men’s Shed, i povezuje više od tisuću šupa i koliba u kojima se udruženi muški mogu pozabaviti projektima one vrste koji su sve nas zaokupljali u doba kad smo svi imali šupu ili radionicu u dnu dvorišta. Inicijativa je mnogo uljuđenija nego što su to divlja putovanja kamo god vas cesta odnese ili pak vikendi na kampiranju, no nakana je slična: ponuditi mjesto gdje se muškarci mogu sastati i riješiti se dijela tereta. Australija ima, dakle, formalni sustav pomoći i prijateljstva, onakav kakav su prije svi sami organizirali.

Nisu ti izgubljeni vikendi sasvim nestali. I dalje mnogi od nas pronađu vrijeme da se sami otisnu nekamo, barem nekoliko dana u godini. Dok sam se raspitivao prije ovog članka, pronašao sam mnoge muškarce poput mene koji su pustili da im prijateljstva iz starih, dobrih dana jenjaju i to me nije začudilo. Osupnulo me što je mnogo više onih koji su tiho sačuvali barem zeru vremena i bar mrvicu prostora da bi održali ta pobratimstva. Neki planinare. Neki jedre. Neki se jednom godišnje nađu pa igraju zajedno videoigrice ili puše cigare i piju viski. Oni koji bilo što od toga rade zbog toga se u svakodnevicu na poslijetku vrate kao bolji ljudi. Stvarno moram ponovno u Hobart.