Puno je negativnosti od najranijih dana ušlo u naš život i ostavilo traga na sve što razmišljamo, osjećamo i činimo.

Pitamo se ponekad što sa svom tom negativnosti koja se godinama dopuštala i na kraju zavukla pod kožu? Dođe taj trenutak kada se osjećaš slab i umoran i predaš se onim lošim mislima kada ostaneš sam u predvečerju.

Priča se tu slaže s pričom nekog pijanca koji kaže da će ispiti još samo jednu čašu, pa još jednu, pa još jednu i tako nikada kraja. Samo što sebi dopustiš jednu negativnu misao, pa kažeš da te neće uništiti druga i tako nakon nekog vremena zapadneš u stanje duboke apatije, rezigniranosti i očaja.

Uvuče se negativnost pod kožu jer poraze uvijek gledaš kao neke katastrofe. No porazima je popločan i put do uspjeha. Greške koje su ljudi napravili i koje su ih koštale neostvarivnja ciljeva sada duboko nose kao iskustvo koje sebi više ne smiju dopustiti.

Treba nekada i nasmijati se, prigristi jezik da ne bi nešto loše rekao, pregristi pamet da ne bi nešto loše pomislio i reći sebi da je sve ovo možda imalo nekoga razloga kojeg ćeš tek u nekoj daljoj perspektivi saznati.

Često kada ostaneš sam pitaš se što ti može napraviti tvoja negativna refleksija, svjestan si da te ne može ubiti. Ne bi bilo normalno ni zavaravati se nekom pozitivnošću i uvjeravati sebe da je sve u redu kada nije.

Bilo bi još luđe gurati u podsvijest sve ono loše događaje i iskustva samo da se nikada više ne susretneš s njima. I kada previše puta popustiš tom neprijatelju unutar sebe, on ubrzo osvoji sve dijelove tvoje osobnosti.

Nije samo bitan kut iz kojeg gledamo svijet, nekada je mnogo bitniji onaj kut iz kojeg gledamo sebe. Odbiji da to bude neko mjesto samosažaljenja, apatija i traganje za krivcem za svim nevoljama u svom životu.

Jedina terapija koja može vratiti tvoj život u onu prvobitnu verziju jesu pozitivni ljudi, okruži se njima i živi s njima. Neka svaki novi dan bude prostor za uživanje u malim stvarima i  ljepoti svijeta, a ne u žaljenju za nekim proteklim danima.