Možda je riječ o dodatnoj vježbi, o mentalnom izazovu ili jednostavno o psihološkom učinku, no starije osobe koje provode puno vremena sa svojim unucima boljeg su zdravlja i dulje žive, pokazalo je nedavno provedeno istraživanje njemačkih znanstvenika.

Psiholog Ralph Hertwig i njegovi kolege s berlinskog Instituta Max Planck proučili su podatke iz Ankete o starenju u sklopu koje je u razdoblju od 1990. do 1993. godine ispitano više od 500 osoba starijih od 70 godina, a podaci su praćeni do 2009.

Ustanovili su da je polovina djedova i baka koji su povremeno brinuli o unucima bilo živo i 10 godina nakon prvog razgovora, a oni koji to nisu upražnjavali, kao i oni koji nisu imali unučadi umrli su u predstojećih pet godina.

"No pogrešno je zaključiti da ćete, što se više angažirate na čuvanju unuka dulje živjeti", upozorio je Hertwig. Rezultati ranijih studija u sklopu kojih su djedovi i bake bili zaduženi za cjelodnevno čuvanje unuka pokazali su da je takva zadaća za njih bila vrlo stresna i iscrpljujuća.

"Potrebno je pronaći zlatnu sredinu", kaže Hertwig, dodajući da bi trebalo slušati unutarnji glas. "Očekivanje bilo čega zauzvrat moglo bi vrlo brzo rezultirati frustracijom ako ne uslijedi neka vrsta zahvale."

Erhard Hackler, direktor njemačke Nacionalne udruge starijih osoba (DSL), i sam djed, kaže da ga povremena briga o unucima održava mentalno i fizički zdravijim.

"Jednostavno sudjelujte u svemu, bez obzira na to je li riječ o društvenoj igri ili odlasku na bazen. Jer, bez unuka to vjerojatno ne biste činili", kaže.

Istodobno ističe kako nema ničega neobičnog u tomu što nitko od djedova i baka ne želi biti "baby sitter" 24 sata te da to treba jasno istaknuti na samom početku.

"Svojoj djeci možete reći: Volimo unuke, no podizali smo vas i sad nam treba malo slobodnog vremena za nas same", predlaže Hackler.

I osobe bez unuka koje su angažirane u raznim društvenim događanjima imaju dulji životni vijek.

"Za dobar, kvalitetan život najvažnije je osjećati se potrebnim", kaže Christoph Englert, znanstvenik s Leibniz instituta za starenje u njemačkoj Jeni.

U procesu starenja važno je osjećati se cijenjenim i potrebnim te imati osjećaj vrijednosti bez obzira na to ispunjava li vas čuvanje unuka ili neki drugi angažman, zaključuje Englert.