Bebe koje dobivaju više zagrljaja imaju bolje genetske predispozicije za budućnost. Količina bliskog i utješnog kontakta s malom dojenčadi ne samo da održava njihovu toplinu, ugodu i osjećaj voljenosti, nego ti molekularni učinci traju godinama.

Na temelju istraživanja, bebe koje imaju manji fizički kontakt više su uznemirene u mlađoj dobi i rano završavaju s promjenama molekularnih procesa koji utječu na ekspresiju gena. 

Tim s British Columbia, sveučilišta u Kanadi, naglašava da nije jasan uzrok promjene, ali da se poveznica itekako osjeti kada malo porastu. No, to bi moglo znanstvenicima dati neke korisne uvide u to kako dodirivanje utječe na epigenome - biokemijske promjene koje utječu na ekspresiju gena u tijelu. 

Tijekom istraživanja, zamolilo se roditelje 94 bebe da održavaju dnevnike svojih navika od petog tjedana nakon rođenja i zapisuju ponašanje dojenčadi - spavanje, plakanje i tako dalje.

Četiri i pol godine kasnije, analizirali bi biokemijsku modifikaciju nazvanu DNA metiliranje. To je epigenetski mehanizam u kojem su neki dijelovi kromosoma označeni s malim molekulama ugljika i vodika, često mijenjajući način na koji geni djeluju i utječu na njihov izraz. Istraživači su otkrili razliku DNA izmjene između "high-contact" djece i "low-contact" djece na pet specifičnih DNA mjesta, od kojih su dva bili unutar gena: jedan vezan za imuni sustav, a jedan za metabolički sustav. Metilacija DNA također djeluje kao marker za normalan biološki razvoj i procese koji idu zajedno s njim, a na njega mogu utjecati i eksterni ekološki čimbenici. 

Ovaj marker niži je od očekivanog kod djece koja nisu imala mnogo kontakta kao bebe i oni su ulazili u veće nevolje u ranijim godinama, s obzirom na stvarnu dob. 

"Smatramo da bi kod djece, sporije epigenetsko starenje moglo odražavati povoljniji razvojni napredak", kaže jedan član tima, Michael Kobor. Zapravo, slični nalazi bili su uočeni u istraživanju iz 2013. godine, gledajući koliko je malim miševima iz laboratorija dodirivanje utjecalo na promjenu gena.