Tenisice za trčanje koriste se tek od 1972. – do tada smo trčali bosi ili u sandalama. Pogledajte zašto se to promijenilo i zašto mislimo da smo u tenisicama brži

Zamislite da je špiljski čovjek mogao uskočiti u par Nikeovih tenisica za trčanje kad je išao u lov - bi li zbog toga brže trčao? Tenisice za trčanje postaju odraz tehnologije, prilagođavajući se trkačevom tijelu, brzini i stilu, no trčimo li zaista zbog njih brže?

Nakon što je patio od ozljeda koje nikad nisu prestajale i nakon što je drastično promijenio tehniku svog trčanja bez uspjeha, Christopher McDougall, autor knjige ''Rođen za trčanje'' (''Born to Run''), gotovo je odustao. ''Liječnici su mi govorili da ću se ozlijediti bez obzira što činio. Mislio sam da nemam izbora.''

McDougall je tada čuo za pleme Tarahumara u Meksiku koje dnevno može pretrčati i do 320 kilometara (pet maratona) bez obuće ili samo u sandalama.

Ljudi su oduvijek trčali bosi ili u sandalama, a moderna obuća za trčanje pojavila se na tržištu tek 1972. godine.

''Kad nosite tenisice, nemate povratnu informaciju osjeta, ne možete usavršiti svoju tehniku trčanja bez osjećaja. To je kao da svirate klavir u rukavicama - tijelo ne može reagirati na pravi način'', kaže McDougall.

Neki danas tvrde da je trčanje štetno za naše zdravlje, no ako je to istina, zašto ima ljudi poput onih iz plemena Tarahumara koji trče i pobjeđuju u maratonima u svojim pedesetima. Odgovor je jednostavan, objašnjava McDougall, ti ljudi nisu zaboravili kako naša tijela prirodno funkcioniraju, a to znači bez đona sa zračnim jastučićem. Kad nosite tenisice, vaša glava govori stopalima što da rade, no ako ste bosi vaša stopala sve rade sama.

''Uporno pokušavamo biti ispred prirode, kao da tehnolgija prirodu i evoluciju može nadmašiti.''

Pokret trčanja zapravo je mali skok. Kad trčite bosi, spuštate se na prednji dio stopala i savijate koljena ne uzrokujući nikakav odskok. Kad trčite u tenisicama, spuštate se na petu, a to rezultira odskokom tri puta većim od vaše tjelesne težine. To je kao da udarate čekićem po svojim stopalima. McDougall smatra da smo stvorili destruktivan način trčanja.
I vjeverica je brža od Usaina Bolta

U povijesti nikad nije bilo zdravstvenih kontroverzi povezanih s trčanjem. Izdržljivost i trčanje na duge staze uvijek su bile naše prednosti s obzirom na to da su naša brzina i snaga mnogo inferiornija u usporedbi s drugim vrstama.

''Recimo jamajkanski sprinter Usain Bolt - vjeverica bi ga mogla pobijediti u utrci, ali on se ipak slavi kao najbrži čovjek na svijetu'', dodaje McDougall.

Imamo velike guzice, Ahilovu tetivu koja podupire petu i stopala u obliku luka za absorpciju udara; sve atribute koji nas čine sposobnima za trčanje. Kao praktički jedini sisavci bez dlaka, možemo ispuštati toplinu znojenjem, dok druge vrste moraju birati između disanja i hlađenja.

McDougallove ozljede nestale su nakon što je počeo trčati bos, ali on ipak priznaje da to nije za svakoga: ''Naše je tijelo stvoreno za akciju, ali naš mozak je dizajniran za čuvanje energije. To je imalo smisla prije dva milijuna godina kad smo trebali energiju za dane lova, ali danas imamo toliko načina za očuvanje energije pa taj ''dan za trčanje'' jednostavno nikad ne dođe.''

Više na Metro-portal.hr