Iza vidljivih aspekata borilačkih vještina uvijek je prisutna i ona nevidljiva, možemo reći duhovna dimenzija

Većina majstora zapravo će reći da se borilačke vještine, iako se nazivaju tako, u suštini vježbaju upravo s ciljem da do borbe ne dođe. Naime, istinski poklonici u prošlosti, a i danas, zaziru od upotrebe svoga znanja radi iskazivanja vlastite nadmoći budući da se kroz dugogodišnje vježbanje stječe spoznaja o vrijednosti i poštivanju života, piše portal ordinacija.hr

Borilačke vještine posebno su korisne za djecu, a kako ona prirodno vole kretanje i uživaju u njemu, treninzi su za njih veselje, a ne opterećenje.

Osim toga, iza vidljivih aspekata borilačkih vještina uvijek je prisutna i ona nevidljiva, možemo reći duhovna dimenzija bez koje je nemoguće istinski razumjeti smisao vještine, a ni bavljenja njome.

Naravno, na početku u većine najčešće postoje jednodimenzionalni motivi vježbanja, kao što su obrana od napada, stjecanje snage i kondicije, druženje ili pak jednostavno da se nekako iskoristi slobodno vrijeme, ali kroz iskustvo vježbe s vremenom se otkrivaju dublji slojevi i dobrobiti borilačkih vještina.

U svakom slučaju, o pozitivnim učincima bavljenja borilačkim vještinama na psihofizičko zdravlje i kvalitetu života općenito kod nas se malo zna i govori, dok se u zemljama Dalekog istoka, odakle potječu, a sve više i u razvijenim zapadnim zemljama, one uspješno primjenjuju upravo u terapijske svrhe.

Borilačka vještina sagledava se kao način se razvijanja kapaciteta koji pomažu čovjeku u odnosu prema svakodnevnom stresnom okruženju, podižući pritom kvalitetu življenja. Prije tisuću i više godina, kada su borilačke vještine nastale, bile su alat za golo preživljavanje. No, u današnjem svijetu preživljavanje, odnosno opstanak, ne ovisi o vještini borbe, nego počiva na cijelom nizu drugih "vještina“ i sposobnosti, koje također mogu biti izvedene iz treninga borilačkih vještina.

Ipak, treba naglasiti da se i danas u određenim profesijama borilačke vještine, među kojima i ving tsun, koriste kao operativni alat. Tako, primjerice, trening borilačlih vještina i načina samoobrane u modernim društvima čini sastavni dio profesionalne obuke vojnih i policijskih dužnosnika. S druge strane, civilno stanovništvo, odnosno ljudi koji nisu uključeni u takvu profesionalnu praksu borilačkih vještina, trebali bi izbjegavati konfliktne situacije, unatoč činjenici da možda znaju tehnike samoobrane jer fizički konflikt uvijek nosi rizik za obje strane.

Uloga borilačke vještine u modernim društvima nadilazi samu potrebu za fizičkom samoobranom. To je zapravo stil života, a trening ima svrhu od praktične samoobrane pa do razvijanja sposobnosti koje pomažu čovjeku u nošenju s dnevnim okruženjem.

Cilj ving tsun treninga jest poboljšanje sposobnosti samoobrane i kvalitete života razvijanjem kvaliteta kao što su koordinacija, ravnoteža, felksibilnost, komunikacija, intuicija i strateško razmišljanje, što se postiže kroz korištenje trening formi i taktilnog treninga u paru. A takav program i način rada najbolja su potvrda činjeniced da bavljenje borilačkom vještinom uključuje kompletan rad na sebi te da predstavlja puno više od savladavanja same tehnike samoobrane.

Borilačke vještine, pogotovo kineske borilačke vještine, razvijale su se kao dio cjelokupne kulture tijela, pa tako u samom oblikovanju i osmišljavanju metoda vježbanja možemo uočiti da se zaista pazilo da trening ima terapijske svrhe. Takav trening pomaže održavanju dobrog zdravlja i prevencije bolesti.

Iza vidljivih aspekata borilačkih vještina uvijek je prisutna i ona nevidljiva, možemo reći duhovna dimenzija.

Osnovna karakteristika metode prema kojoj se podučava ving tsun kung fu je korištenje je razvijenog taktilnog osjećaja u svrhu samoobrane. Vježbač kroz trening razvija senzibilitet zahvaljujući kojem može vrlo lako prosuditi namjeru napadača dok s njim održava kontakt.

Ova je sposobnost rezultat vježbi u paru, dok su indivdualne vježbe usredotočene na posturalnu kontrolu i usklađivanje zglobova, mišića i ekstremiteta jednih spram drugih u svakoj sekvenci pokreta kako bi se osigurali automatizam i ekonomičnost pokreta.

Na terningu borilačkih vještina zahtijeva se i svjesnost o vlastitoj poziciji u prostoru, što se postiže kroz ostvarivanje posturalne kontrole i raznih drugih vježbi, s naglaskom na važnost fleksibilnost. 

U usporedbi s drugim stilovima kung fua, ving tsun ima nekoliko tehnika koje se mogu koristiti u neograničenom broju kombinacija i mogu se prilagoditi bilo kojem stilu borbe. Sve su tehnike sadržane u jednostavnim "formama“ koje se mogu opisati kao fiksni setovi pokreta koji omogućavaju vježbanje vještine i kordinacije pokreta.

Prva je forma ving tsuna ujedno i njegova osnovna forma kojom svi počinju, a ostale dvije nadovezuju se na nju i proširuju, pa se na njih prelazi tek postupnim radom i savladavanjem prve forme.

 

Općenito, učenici prvo uče osnove stava, odnosno posturalne kontrole, zatim pokrete, rotacije i balističko udaranje sve dok ne prijeđu na taktilni trening, to jest vježbe u paru i sparing.

Za klince i zdravo i zabavno

Borilačke vještine posebno su korisne za djecu, a kako ona prirodno vole kretanje i uživaju u njemu, treninzi su za njih veselje, a ne opterećenje. Osim toga, učenje discipline, poštivanje partnera s kojim se vježba, spoznaja vlastitog tijela i uma bit će djetetu od velike koristi u daljem životu, a kvalitetan majstor dijete će kroz vježbanje podučiti mnogim vrijednostima.

Između brojnih dobrobiti, koje dijete stječe treniranjem neke od borilačkih vještina, posebno je važno to što će:

- naučiti nenasilno rješavati sukobe s vršnjacima i okolinom u kojoj živi,

- shvatiti da ustrajnošću može postići kvalitetne rezultate bez obzira na tjelesne sposobnosti,

- u vježbanju s drugom djecom učit će se suradnji i poštivanju,

- naučit će vladati sobom i steći unutrašnji mir koji će mu biti od velike koristi, kako u ispunjavanju školskih obveza tako i kasnije u životu,

- vježbanje će snažno potaknuti njegov tjelesni razvoj (ima pozitivan utjecaj na kralježnicu, uči ih ispravnom disanju, sprečava pretilost...).