Priča o Valentinu počinje u vrijeme cara Klaudija., koji je, zaključivši da su neoženjeni muškarci bolji vojnici od oženjenih, zabranio ženidbu u svojem carstvu

Već stoljećima diljem svijeta sredina veljače rezervirana je za zaljubljene, za slavljenje ljubavi i romantike i svega povezanog s tim. Zaljubljeni si šalju čestitke, kupuju poklone, odlaze na romantične večere i putovanja - takvo ponašanje danas je samorazumljivo, no zaljubljenost se nije oduvijek slavila na taj način, piše portal www.sisak.info

Postoji nekoliko različitih tumačenja podrijetla Valentinova  - po jednoj verziji dan zaljubljenih vuče svoje korijene u poganskim običajima  Rimskog Carstva,  po drugoj Valentinovo može zahvaliti svoje postojanje požrtvovnom svećeniku Valentinu koji je zbog svojih djela proglašen svetim.

Osam stotina godina prije nego je Valentinovo službeno postalo dan zaljubljenih, u starom Rimu svake godine sredinom veljače odvijala se svečanost u čast poganskog boga Luperkalija. Dio svečanosti činila je i svojevrsna lutrija, naime, svaka slobodna djevojka napisala bi svoje ime na komadu papira i ubacila ga u vrč. Muškarci bi potom izvlačili papiriće i s djevojkom čije ime bi izvukli stupili bi u zajednicu koja bi trajala sljedećih godinu dana.

Crkveni oci nisu bili oduševljeni tom svečanošću, pa su, u nastojanju da učine taj poganski običaj bliži kršćanskom nauku, predložili da se umjesto imena djevojaka u vrč ubace papirići s imenima različitih svetaca. Mladići i djevojke potom bi izvlačili papiriće, a njihov novi "kršćanski" zadatak bio bi ostatak godine ponašati se što sličnije svecu čije ime su izvukli.

Naravno, mladi Rimljani nisu s pretjeranim oduševljenjem prihvatili predložene promjene pa je Crkva krenula u potragu za adekvatnom zamjenom za pagansku svečanost posvećenu Luperkaliju i idealnu zamjenu pronašla u slavljenju Valentina, svećenika koji je život izgubio 14. veljače 270 g.

Priča o Valentinu počinje u vrijeme cara Klaudija., koji je, zaključivši da su neoženjeni muškarci bolji vojnici od oženjenih, zabranio ženidbu u svojem carstvu. No, mladi svećenik Valentin odlučio je oglušiti se na carevu naredbu i potajno je vjenčavao muškarce i žene koji su mu dolazili.

Kada je Klaudije otkrio što Valentin radi, prvo ga je pokušao preobratiti na poganstvo što nije urodilo uspjehom, pa je posegnuo za radikalnijim rješenjem - skratio je Valentina za glavu. Nedugo nakon smrti proglešen je svecem pa kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalije i smrt Svetog Valentina u jedan jedinstveni blagdan. Odredili su da će se novi praznik slaviti 14. veljače, a ime su mu dali u spomen na ovog sveca.

I priča o prvoj čestitki koja je poslana veže se uz Valentina -  dok je Valentin bio u zatvoru čekajući izvršenje smrtne kazne,  zaljubio se u slijepu kćer jednog od čuvara, kojoj je neposredno prije svoje smrti poslao oproštajnu poruku, završivši je s riječima "od tvojeg Valentina". U originalnoj engleskoj inačici i dan danas se te riječi koriste u čestitkama za Valentinovo.

Tijekom stoljeća, kako je blagdan Sv. Valentina sve više bivao prihvaćen među narodom, sve se više širio i običaj slanja čestitki i poklona među prijateljima i ljubavnicima, naročito u Engleskoj.

Čestitke su se ručno izrađivale od čipke, šarenih vrpci, a bile su ukrašavane kupidima i srcima. Taj običaj proširio se i na američke kolonije.  Veliku popularnost čestitke su u Americi stekle naročito nakon što je Esther R. Howland, doseljenica iz Worcestera, započela masovno proizvoditi čestitke za Valentinovo.

Koja je od verzija o podrijetlu Valentinova točna i u kojoj mjeri u krajnjoj liniji manje je važno. Sve su one na ovaj ili onaj način povezane uz slavljenje ljubavi, a bit Valentinova, bez obzira na običaje koji ga prate ili su ga pratili, upravo je bila i ostala to - slavljenje onog najvrjednijeg što mi ljudi imamo - ljubavi.