Šezdesetih godina se 'slobodna ljubav' razmahala među djecom cvijeća, a sedamdesetih se naveliko 'svingalo' po seks klubovima

Već nekoliko godina crvenokosa oskarovka Tilda Swinton živi na dva kolosijeka. U gradiću Nairnu u rodnoj Škotskoj 50-godišnja glumica uživa u mirnoj izvanbračnoj zajednici sa dvadesetak godina starijim slikarom Johnom Byrneom i njihovo dvoje djece. Na putovanjima i dodjelama nagrada pak redovito je prati osamnaest godina od nje mlađi novozelandski slikar Sandro Kopp, a povremeno dolazi i u Nairn, dijeleći Tildin škotski stol i postelju sa Byrneom.

Za ljubav je potrebno troje, poručila bi Tilda. Ili četvero? Ili možda više? U svakom slučaju primjer Tilde Swinton nije usamljeni ćef razmažene filmske zvijezde. Kazališna glumica Terisa Greenan, pisac Scott Campbell i kompjuteraš Microsofta Larry Golding dijele kuću u Seattleu, pogled na jezero i tri psa, ali nisu cimeri. Terisa i Scott žive u intimnoj zajednici 14 godina, a posljednjih 12 s njima je i Larry s kojim je Terisa, uz Scottov blagoslov, sklopila službeni brak zbog poreskih olakšica.

Terisa se odnedavna preko Facebooka upoznala i zaljubila u oženjenog Matta, Mattova žena Vera u Larryja, a budući da Vera i Matt imaju malodobnog sina (zbog toga ne izlaze u javnost s prezimenom), sada ih je petero na okupu plus jedno dijete. Svi u grupi su heteroseksualci, zaklinju se da nikad nisu prakticirali grupni seks.

Takva novovjeka bračna multilaterala sve je češća među, uglavnom, bolje stojećim Europljanima i Amerikancima, a početkom devedesetih je dobila i svoje ime – ‘polyamorya’, mi bismo rekli 'mnogoljublje’ ili ‘višeljublje’. Procjenjuje se da u SAD trenutačno ima više od pola milijuna poliamoričnih obitelji, čiji se broj stalno povećava u svim većim gradovima, a novije knjige poput 'Open' (Otvoreno) novinarke Jenny Block i 'Open Up' (Otvaranje) seks-kolumnista Tristana Taormina dodatno populariziraju koncept.

Mnogoljupci imaju i svoj vokabular, pa 'poligeometrijom' opisuju tko je s kim i kako u grupi, 'polivjernost' se odnosi na osobe koje ne traže partnere izvan poliamorične obitelji, a 'poliljubomorom' osjećaje među članovima grupe.

No, 'poliamorija' je samo najnoviji opis romantičnih veza triju i više osoba, ali svakako ne i prvi u povijesti. Od mnogoženstva do 'slobodne ljubavi' multi-partnerske veze stare su koliko i svijet. U Starom zavjetu Jakov ženi Rahelu i sestru joj Leu (bigamija), a Egipatski faraon Ramses II imao je 200 žena i konkubina (poliginija). Što reći na mnogoženstvo islamske kulture i hareme?

Čelnik Mormonske crkve u SAD, Brigham Young, u 19. stoljeću je oženio više od 50 žena (mormonska poligamija). Kraljica Draupadi u 'Mahabharati' ima mnogo muževa (mitska poliandrija), a u nekim dijelovima Indije, Sri Lanke, Nepala i Tibeta možete i danas naći ženu s nekoliko supruga. Južnoafrički predsjednik Jacob Zuma pojavljuje se u javnosti sa svoje četiri žene, dok u Turskoj još blizu 200.000 žena u zaostalim dijelovima zemlje dijeli muža s drugom ženom na osnovu vjerskog braka.

Povjesničari kažu da je moderno multi-partnerstvo u SAD počelo među ratnim pilotima tijekom Drugog svjetskog rata, s idejom da će se preživjeli brinuti za udovice poginulih suboraca, isto kao što sada u Iraku vjerske skupine zagovaraju poligamiju zbog izginulih muškaraca i 'viška' žena.

Šezdesetih godina se 'slobodna ljubav' razmahala među djecom cvijeća, a sedamdesetih se naveliko 'svingalo' po seks klubovima, dok su homoseksualci paradirali San Franciscom i njujorškom Christopher ulicom u Greenwich Willageu. Osamdesete je pogodila Sida, pa su na cijeni opet bile monogamne veze, a devedesete su, pod geslom 'voljeti više', dopuhale poliamoriju kao neku vrstu odnosa na pola puta između monogamije i odgovorne 'slobodne ljubavi'.

Poliamorija se od poligamije razlikuje po tome što nije nužno riječ o braku jednog muškarca sa više žena ili obrnuto, nego o dogovoru i jasnom omjeru odnosa multilateralne veze. To nije ni 'seksoljublje', iako uključuje seks, jer su za vezu prije svega presudne emocije i međusobni interesi, a mnogoljupci svoj moralni kod nazivaju 'etičkom ne-monogamijom'. Moguće su kojekakve kombinacije, pa su neki parovi u zajednici službeno vjenčani, a ostatak nije, neki uopće nisu oženjeni, neki prakticiraju slobodan seksualni život izvan zajednice, drugi su vjerni članovima grupe, neki su homoseksualne orijentacije, većina ih nije.

Iako je u Americi sve više takvih zamršenih zajednica, mnogoljupci su još uvijek tiha društvena skupina. Druže se na internetskim stranicama, imaju svoj online magazin 'Loving More', svojedobno ih je podupirala i prva dama Francuske Carla Bruni, kao i Tilda Swinton, redovito održavaju godišnje konferencije, prije dvije godine su prvi puta sudjelovali na njujorškoj gay-paradi, ali, za razliku od gay-zajednice, ne traže još politička i ostala prava. Zlobnici kažu da za to nemaju vremena, jer su suviše okupirani zamršenim mnogobračnim problemima.

Nema još ni sustavnog sociološkog istraživanja o uzrocima njihova bujanja, iako većina sociologa i seksologa zaključuje kako je to nedvojbeno odgovor na razočaranje u bigotno društvo u kojem je monogamni brak 'svetinja', a ljubavnica 'zakon', u kojem se u Americi raspada svaki drugi brak, zbog čega polovina malih Amerikanaca odrasta bez tradicionalnog obiteljskog okružja s oba roditelja.

Mnogi tvrde da je jedan od razloga i ravnopravnost žena kao rezultat feminističke borbe, naročito financijska, jer žene sada mogu birati odnos kakav žele, misli Jim Fleckenstein, direktor Instituta za istraživanje društvenih odnosa u 21. stoljeću. Poliamorija je, kaže Fleckenstein, možda i zamjena za razmrvljenu širu familiju, od koje je ostao samo nukleus mama-tata-djeca (kod razvedenih čak ni to), pa tako otuđeni i usamljeni ljudi pokušavaju stvoriti neku topliju i socijalno prihvatljiviju ne-monogamnu obitelj.

Tako složen odnos mogu uspostaviti samo zreli ljudi s mnogo živaca, razmijevanja i hrabrosti, jer pretpostavlja vjernost, poštovanje pravila, komunikaciju, vještinu pregovaranja itd., no prije svega moraju zaboraviti ljubomoru, u čemu se mnogoljupci moraju stalno boriti protiv majke prirode, kaže antropologinja Helen Fisher. Tu su i komplicirani organizacijski problemi: Larry iz Seattlea je vlasnik kuće, Scott plaća režije, kućanski troškovi se dijele po složenoj proračunskoj tablici, svatko ima svoju sobu, ali se svake večeri određuje tko s kime spava, pa se izostavljenom mora nadoknaditi pažnja…

'U monogamnom braku teško je zadovoljiti potrebe i osjećaje partnera, a zamislite kako je to kad svakodnevno morate umnoženo misliti što reći svojoj i njihovoj djeci i biti siguran da nikoga niste povrijedili. Umjesto poliamorijom, prije bih to nazvao poliagonijom', kaže Kenneth R. Haslam, s Instituta Kinsey, koji je i sam iskusio život u takvoj vrsti zajednice, pa priznaje: 'Neki u tome uspijevaju, ali za druge je to čista katastrofa.