Preko 45 % mladih smatraju homoseksualnost nekom vrstom bolesti, a preko 64% smatra da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javno nastupanje

Hrvatska je zemlja koja u velikoj mjeri živi od turizma. No, tretiramo li sve turiste jednako? Postoje li oni koje gledamo ispod oka? Pritom ne mislimo na onu klasičnu podjelu između domaćih i stranih.

"Kreće od nekog pogleda vrlo neugodnoga pa ide na dalje, na tračeve. Ako više godina ljetuješ negdje, onda svašta čuješ sam o sebi, kojekakve priče i to. Tolerancija postoji u onom smislu da je malo vjerojatno da će te sad netko zbubat", kaže Goran koji godinama ljetuje u Zadru.

Nekad s dečkom, a nekad sam. Otvoreno priča o tome kako okolina: oni koji ga znaju ili tek površno poznaju, gledaju na njegovu seksualnu orijentaciju. Ipak, time se posebno ne zamara, kaže. Kad je na odmoru trudi se biti opušten iako je Hrvatska još uvijek nedovoljno tolerantna zemlja, a sadržaj koji nudi za gay populaciju- premalen ili gotovo nikakav. Vani je to potpuno drugačije.

"Imaš posebne informativne centre, četvrti u koje možeš otići, koje su specifično napravljene da targetiraju određenu populaciju, klubove i tako dalje dok toga kod nas u principu ili nema ili je svedeno na neku vrlo tihu razinu. Eventualno možeš saznati nešto od lokalaca", opisuje Goran.

I dok neke zemlje više nemaju čak ni odvojene gay klubove, a takvu vrstu turizma po svijetu prezentiraju njihovi turistički ambasadori, mi u Hrvatskoj funkcioniramo po principu usmene predaje. Tako je među LGBT populacijom poznato kako su gay friendly Istra, Hvar, Dubrovnik ili Rab. Ipak, upozorava Goran, uvijek treba biti na oprezu. "Ne previše biti otvoreni ni s intimnošću ni s ičim drugim na javnim mjestima. Pogotovo držati se nekih mjesta koja su preporučena poput preporučenih plaža, ali uvijek svugdje možete naletjeti na hrpetine budala", kaže Goran.

Slaže se s tim i Edo Bulić iz udruge Iskorak. Iako je u Hrvatskoj, od ukupnog broja turista, bar 10% gay populacije mi kao da ne shvaćamo kako su upravo strani gay gosti nerijetko oni koji će za dobru uslugu i finu hranu potrošiti i malo više nego uobičajen gost, kaže Bulić.

"Nažalost, ne možemo reći da je Hrvatska postala tolerantnija zemlja za LGBT osobe, posebice za istospolne parove. Stvarno ne znam u kojem gradu u Hrvatskoj se istospolni parovi mogu držati za ruke, a da ne osjećaju neku ugrozu od fizičkog napada ili vrijeđanja. Dok se to ne postigne, dok se ne postigne taj stupanj tolerancije ili prihvaćanja, mislim da se ne može baš govoriti o nekom bajnom stanju u Hrvatskoj", smatra Bulić.

Da stanje nije bajno pokazuje i istraživanje iz 2010., provedeno na uzorku od 1000 učenika u 40-ak hrvatskih škola, potvrđuje pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. "Pokazuju zabrinjavajući postotak da preko 45 % mladih smatraju homoseksualnost nekom vrstom bolesti, a preko 64% smatra da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javno nastupanje", navela je Ljubičić.

Ove su poražavajuće brojke, uz Goranova iskustva s početka priče dokaz kako smo u nekim segmentima još uvijek miljama daleko od europskih standarda na koje se tako često pozivamo.