Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. Što ako padne? Što ako vam je dijete patuljak, shizofrenik, autističan, mongoloid, paraplegik, slijep, gluhonijem? Što ako je genij? Ili transeksualac, možda gej? Ili je rođen kao posljedica silovanja? Što kada se najbliža i najvoljenija osoba na svijetu radikalno razlikuje od vas koji ste je rodili? Roditeljstvo nije sport za perfekcioniste, kaže američki autor Andrew Solomon u najnovijoj knjizi 'Daleko od stabla'. O tome govore i 'Fine mrtve djevojke' Dalibora Matanića.

Silvica je bila rođena s teškim oblikom Downovog sindroma. Nakon rođenja, život njezinih roditelja koji su je dobili kao dar Božji u poznim godinama, okrenuo se naglavce. S kćeri su mogli komunicirati samo oni, čitajući želje, potrebe i raspoloženja iz njezinih kretnji, jer sve što je govorila bilo je 'ma-ma-ma'. Samo je prema njima pokazivala emocionalni odnos. Isključena iz ostatka svijeta, danima i godinama bi vrtjela jednom rukom maramicu, drugom lupajući usta. Liječnici su stalno govorili da će biti bolje. A nije bivalo.

Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. Što ako padne, jer se rodi jedna mala Silvica? Što kada se najbliža i najvoljenija osoba na svijetu radikalno razlikuje od vas?

Koliko ljubavi mogu osjetiti roditelji?

Na to pitanje američki autor Andrew Solomon pokušava odgovoriti na gotovo tisuću stranica svoje nove knjige 'Daleko od stabla: desetak vrsta ljubavi', studiji o roditeljima, djeci i potrazi za identitetom, počevši od pretpostavke da je različitost ono što nas ujedinjuje. Knjiga - objašnjava autor - ne govori o tome što sve može poći po zlu, već o tome kako život može biti ispunjen čak i onda kada sve pođe po zlu. Koliko ljubavi mogu osjetiti roditelji, čak i kada se suočavaju s poteškoćama koje obitelji 'normalne' djece jedva mogu pojmiti, kako premošćuju jaz između sebe i djece, u situacijama koje najčešće znače izolaciju, ignoriranje, odricanja i emocionalne slomove. 'Daleko od stabla' rađala se deset godina kao rezultat opsežnih razgovora s više od 300 obitelji u kojima su djeca rođena kao patuljci, shizofrenici, autistični, mongoloidi, paraplegici, slijepi, gluhonijemi, geniji, transeksualci, gejevi. U njoj su ispovijedi roditelja zločinaca i majki djece rođene kao posljedica silovanja.

'Gledajući svoje dijete, svaki se roditelj u nekom trenutku zapita: 'Odakle dolaziš?' Slučajevi u mojoj knjizi ekstremne su verzije obitelji u teškim okolnostima, a njihova sposobnost da se izdignu iznad njih pokazuje kako trebamo voljeti djecu kakva jesu, ne nastojeći ih pretvariti u svoju sliku', kaže Solomon u jednom intervjuu.

'Roditeljstvo nije sport za perfekcioniste', piše Solomon. Knjiga je prije dva mjeseca izdana u SAD-u, ovih dana u Velikoj Britaniji, a The New York Times odmah ju je uvrstio među deset najboljih u proteklih godinu dana. Cijenjeni publicist, feljtonist u The New York Timesu, inače predaje politiku, umjetnost i psihologiju na sveučilištima Princeton, Yale, Stanford, Harvard i Cambridge. Objavljivao je romane i non-fiction od čega je 'Podnevni demon: atlas depresije' iz 2001. kandidiran za Nobelovu nagradu i preveden na 24 jezika. Knjiga je bazirana na iskustvu vlastite depresije u koju je potonuo zbog majčina planiranog samoubojstva kao jedinog izlaza iz neizlječivog karcinoma jajnika.

Solomon analizira odnos roditelja prema onome što zove 'horizontalni' identitet djeteta (urođeno tjelesno i duševno oštećenje ili stečeno, poput kriminala), za razliku od 'vertikalnog' (vjera, rasa, jezik, nacionalnost). Knjiga počinje kao studija o roditeljima 'teške' djece, a pretvara u odgovor na pitanje što znači biti čovjek u svijetu različitosti. Pitanje na koje odgovara i Matanić u 'Finim mrtvim djevojkama'.

Ne postoji ono što zovemo reprodukcija, jer reprodukcija znači stvoriti nešto na svoju sliku i priliku. Svaki je potomak iznenađenje roditeljima, kaže Solomon. Naročito neki potomci. Poput Harryja Wiedera, jednog od najaktivnijih članova zajednice patuljaka, homoseksualca, gotovo gluhog, često inkontinentnog, jedinca u roditelja koji su preživjeli Holokaust. Ili Clintona Browna III., rođenog s rijetkim poremećajem dijastrofične displazije, 'luksuznim paketom invalidnosti', koji uključuje nedostatak zglobova na rukama i nogama. Ili neke od 30.000 djece rođene godišnje u SAD-u kao posljedica silovanja, čije se majke uče kako ih voljeti.

Ili Dylana Klebolda, koji je sa školskim kolegom 1999. izvršio masakr u srednjoj školi Columbine, potom i sebe ubio. Njegovi roditelji Tom i Sue smogli su snage oprostiti sinu-monstrumu, iako svakodnevno proživljavaju horor koji je prouzročio bez jasnog razloga. 'Dok su se roditelji molili Bogu da među žrtvama ne bude njihovo dijete, ja sam se molila da moje što prije umre kako ne bi povrijedilo još nekoga', sjeća se Sue Klebold i kaže: 'Znam da bi za svijet bilo bolje da se Dylan nije rodio, ali vjerujem da to ne bi bilo bolje za mene.'

'Daleko od stabla'

Na pitanje autora knjige jednoj slomljenoj majci dvoje teško autistične djece bi li se ponovno udala za svoga muža, odgovara: 'Bih, ali ne s takvom djecom.' I dodala: 'Volim ih. Učinila bih sve za njih. Ali ne bih to željela ponoviti. Mislim da laže svatko tko kaže suprotno.'Što znači biti čovjek u svijetu različitosti?

No nisu svi roditelji poput Sue Klebold, ne mogu se svi prilagoditi različitostima djeteta. Poput majke čija je starija kći uspješna mažoretkinja, a mlađu, patuljčicu, dala je na usvajanje, jer 'nikada neće biti mažoretkinja u Westchesteru, zbog čega je nikada neće moći voljeti'. Pitajte u domovima za hendikepirane koliko djece roditelji nikada ne posjećuju. U takvim situacijama svi su roditelji slomljeni i mnogi teško griješe - piše Solomon. 'Grozno je saznanje da vas povrijede oni koji vas najviše vole, ali manje je grozno kada shvatite da to čine zato što vam žele pomoći.' Kao roditelji nadarenih ili sporih u učenju, gurajući ih ili sputavajući. Kada su oca Leonarda Bernsteina pitali zašto je kočio svog darovitog sina, on je odgovorio: 'Kako sam mogao znati da će postati Leonard Bernstein?'

Solomon piše o boli roditelja tinejdžera ubijenih samo zato što su bili transrodni i majki i očeva teških invalida koji su iz sebe izbacivali stotinu nijansi istih strahova za budućnost djeteta. Možete li zamisliti bol majke malog Luke Ritza ubijenog samo zato što se dužinom kose razlikovao od svojih krvnika? Roditelji gluhonijemih su prigovarali Solomonu što ih uspoređuje s roditeljima shizofreničara, roditelji shizofreničara nisu željeli da ih se miješa s patuljcima, roditelji vunderkinda su prigovarali da ih trpa zajedno s teškim invalidima, a majke djece kao posljedice silovanja optuživale su ga da banalizira njihovu emocionalnu borbu uspoređujući je s borbom gej aktivista.

Pa ipak Solomon među njima traži zajednička iskustva jedinstva u različitosti i međusobnog zbližavanja u nevolji, koje često rezultira pripadnošću udrugama nevoljnika s istim problemima. Neki postaju aktivisti, veličajući različitost koje su se nekada bojali. Autor govori i o emocionalnim krizama roditelja. Na njegovo pitanje jednoj slomljenoj majci dvoje teško autistične djece bi li se ponovno udala za svoga muža, odgovara: 'Bih, ali ne s takvom djecom.' I dodala: 'Volim ih. Učinila bih sve za njih. Ali ne bih to željela ponoviti. Mislim da laže svatko tko kaže suprotno.'

'Knjigu sam započeo s namjerom da njome oprostim vlastitim roditeljima odnos prema meni, a završio sam je postavši sam roditelj', piše Andrew Solomon. Naime, autorovi roditelji su pokrenuli brda da u školi razbiju predrasude prema sinu kao teškom disleksičaru, ali su pali na ispitu kada su trebali prihvatiti sinovljevu homoseksualnost. Nisu ga izbacili iz kuće, ali nisu prikrivali razočaranje. No nakon iskustava skupljenih u 'Daleko od stabla', autor je odlučio sa svojim vjenčanim suprugom, novinarom The New York Timesa Johnom Habitchom, postati otac putem zamjenske majke. Habitch je već prije toga bio biološki otac dvoje djece oplodivši jedan lezbijski par, a i Solomon također, pa njihova nimalo obična obitelj broji četvero djece od pet roditelja rasutih u tri američke države. Ostaje vidjeti koliko će u budućnosti biti drukčija od roditelja.

A naša Silvica? Doživjela je trideset i neku, uvijek uz roditelje. Oca je ubio neki maloljetni motociklist dok se s posla pješice vraćao kući. Silvica je mjesecima nepokretno zurila u vrata, uzalud očekujući njegov dolazak. Majka je umrla koju godinu kasnije u jeku rata, negdje 1993. Smjestili su je u dom za hendikepirane. Prestala je jesti i umrla dva mjeseca kasnije. Kažu od tuge za majkom. Sjećam se i danas riječi njezina oca: 'Ne možete pojmiti koliko se voli takvo dijete.'