Četiri godine kontinuiranog zagrebovanja bilo je sasvim dovoljno Patriciju iz Venezuele za nekoliko definitivnih zaključaka. Bolujemo od previše tramvajskih kontrola, uštogljenih cura i šoping centara. Premalo plešemo i svi su nam dokumentarci sinkronizirani istim muškim glasom. Ali, ajde, barem u nečem gazimo Barcelonu gdje je prije živio: imamo nešto između ušiju i - imamo Hrelić!

 

 

O LIJEPOJ NAŠOJ VAŠOJ

S obzirom na to da se bliži datum integracije Hrvatske u Europsku uniju, donosimo vam seriju tekstova o zanimljivim strancima koji su izabrali našu zemlju za svoj novi dom. Zašto su došli, kako doživljavaju našu sredinu, naš mentalitet, naš način života? Što im strahovito smeta, na što se ne mogu naviknuti, što bi promijenili, a što ih oduševljava, možete pročitati u zanimljivim tekstovima.Mogao je birati između života u Parizu i Njemačkoj. Patricio Alejandro Aguero došao je u Zagreb. Motivacija, kao i u gotovo svim prethodnim slučajevima, pripada ekstremno popularnom holivudskom žanru: drama koincidencije i sinkroniciteta naoko nepovezanih sudbina. Baš kao što je Sean Penn u '21 gram' ili Brad Pitt u 'Babelu', tako je i ovaj Venezuelanac u Zagrebu.

Nekom nevjerojatnom slučajnošću. Naime, odlučio je nastaviti svoju koreografsku, scenografsku i ilustratorsku karijeru u hrvatskoj metropoli jer... o njoj ništa nije znao! Malo mazohistički razlog, ali nek' mu bude. Njegovi sunarodnjaci pate od iste, čak i proširene boljke: općenito o Hrvatskoj, sve donedavno, nisu imali blagog pojma. Da je tu bio rat, da je tu nekad stajala Jugoslavija... Nada! Tek danas im sporovozno ulazi u svijest zemlja koja navodno ima predobro more i plaže. Iako nam valovi i nisu nešto za venezuelansku obalnu zanimaciju - surfanje.

'Zagreb? Pa, kada sam došao izgledao mi je kao maketa za lutke. Jako je lijep, kao mali Beč. Činilo mi se da ste sve lijepe zgrade natrpali u jednu, dvije ulice', započinje Patricio u profesionalno deformiranom tonu. U Zagreb se zaljubio nakon što je još za studiranja u Caracasu odradio praksu u našem Kazalištu lutaka. Danas mu pak naša metropola prije svega odgovara jer se nalazi na geografsko idealnoj lokaciji: 'Treba mi sat i pol do bilo koje europske destinacije. Ovo je središte Europe.' Hrabra tvrdnja kojoj se mogao domisliti isključivo netko rođen na drugom kraju svijeta.

Ispucavamo geografske adute Zagreba prilično brzo i Patricio spontano prelazi na komplikacije sa Zagrepčankama. Fotogeničan, vedar i odjeven sa stilom, pa bismo na prvu zaključili da čovjek nema problema s ljubavnom socijalizacijom. No pravorijek je drukčiji. 'Dolazim iz Venezuele gdje su ljudi topli, otvoreni, ljubazni. Ovdje su, u usporedbi, prilično rezervirani, iako postoji neka iskrena toplina. Pogotovo se ta rezerviranost odnosi na Zagrepčanke. Preozbiljne su', žali se Patricio kojem nedostaje onaj moment u upoznavanju gdje nekog prvi puta sretnete i onda mu iskrcate čitav svoj život umjesto pozdrava. OK, naučio je u međuvremenu da to kod Hrvatica ne prolazi. K tome, zapinje i ovdje: 'Vaše se cure ne smiju puno. S druge strane, pune su sebe. Furaju se na neki snobizam i jaki imidž. Brine ih što će drugi reći i misliti o njima. To im je jako važno.'

Istresli smo se na Zagrepčanke i učvrstili mušku solidarnost. Idemo dalje. Hrvatska u tri riječi? 'Idemo na kavu, ozbiljnost i pjevanje', veli Patricio nakon što se prvo htio izvući na foru da 'idemo na kavu' ima tri riječi. 'Hrvati uvijek završavaju na pjevanju. Kad god i gdje god se nađu. Mi, naprotiv, ne pjevamo, nego plešemo.'

Danas je plesna situacija u metropoli daleko bolja nego pred nekoliko godina kada je postojalo tek nekoliko opskurnih škola plesa, objašnjava. Svejedno, nedostaje mu jači plesni đir među Hrvatima. A nedostaje mu i više dobrih opcija za jesti dobro i ne preskupo, za razliku od rodnog Caracasa gdje je takvih mjesta napretek. Nadovezuje zanimljivu primjedbu na zagrebački kulturno-scensko-ugostiteljski potencijal: 'Zagreb ima puno opcija, ali je sve, kako da to kažem, u malim dozama. Postoji od svega po jedno.

Usporediti Zagreb i Caracas je kao da uspoređujete Dionu i Interspar. Ovdje može biti užasno dosadno ako nemate neki posao ili hobi. Ako si ekstremist u svojim apetitima, sigurno ćeš se razočarati.' Patricio, nažalost, nije prvi stranac koji će Zagreb smjestiti u neku priču o mirnom, pastoralnom životu gdje je idealno zasnovati obitelj. Ako i ima neku mračnu i provokativnu stranu, onda se ona prije svega odnosi korupciju. Ekonomsku, kulturnu, konzumerističku. Ukratko, balkanski Napulj: 'Ovdje vlada mafija. Pogotovo u kulturi. Sve neki klanovi i zatvorene ekipe. Imao sam nekoliko loših iskustava na kazališnim projektima gdje su me totalno ignorirali jer nisam bio dio njih. Pa onda gomila ljudi u toj branši koja ništa ne radi i samo čeka plaću. Stalno su loše raspoloženi i boli ih ona stvar. Najljepša sam iskustva imao u Žar ptici. I još nešto... Kako je moguće da u gradu od svega milijun ljudi imate čak sedam mega šoping centara? To je čista mafija.'

Dobro, Patricio dolazi iz Chávezove Venezuele gdje ljudi nemaju strpljenja za formalno uređeni kriminal pa se sve rješava bez kostimografije - uperenim pištoljima i iskrcavanjem keša. 'Tamošnja sirotinja je 50 godina živjela bez ičega osim televizijskih sapunica. Sada su financijski subvencionirani i neki od njih se pretvaraju u kriminalce. Tamo je sve daleko bezobraznije nego ovdje. Ne trebaš graditi šoping centar. Samo daš lovu. Ljudi i država su ovdje organiziraniji.'

A poprilično je organiziran i Patricijev hrvatski. Kaže, zvučao mu je kao ruski s talijanskim naglaskom kada ga je prvi put čuo. Još ga zezaju padeži, čemu možda pridonosi činjenica da uopće ne gleda hrvatsku televiziju. Tu i tamo bi pogledao koji dokumentarac, no iritira ga konstantno isti muški glas kojim se sinkroniziraju. Pitam ga općenito o našim medijima: 'Ovdje je puno priče o korupciji. Volite i žutilo. Imate na stotine magazina koji me podsjećaju na španjolski '¡Hola'. (razvikani tjednik posvećen isključivo razvlačenju celebrity nebuloza, op. a.). Volite popularnost i snobizam.' No, za razliku od Španjolaca, pogotovo onih iz Barcelone gdje je Patricio živio godinu dana, mi, navodno, imamo nešto u glavi: 'Ljudi su tamo nevjerojatno glupi i površni. Ovdje se može kvalitetno razgovarati o stvarima.'

OK, mi volimo snobizam, a Patricio - sarmu. Davi se u njoj kad kod mu se pruži prilika. Mrzi krvavice. 'Nisam vampir', reći će. Opisuje mi svoj tipični dan u Zagrebu: 'Radim kao freelancer. Slikam doma, ilustriram. Kuham si sam, idem na plac. Pa onda teretana. Stalno sam na biciklu.' Gradski prijevoz baš ne koristi, ali u ono nekoliko puta što se vozio tramvajem kontrola ga je uhvatila čak tri puta. Kaže da se onda još nije snalazio s mobilnim načinom plaćanja. Mi mu, naravno, iz sveg srca vjerujemo.

I taman kad sam pomislio da smo iscrpili temu Venezuelanca u Lijepoj Našoj, Patricio iz vedra neba započinje tiradu o jedinstvenom hrvatskom fenomenu Hrelića. Odlazi na legendarni buvljak svako malo. Kupuje stare igračke i cjenka se s Romima. Spuštam mu kako sličnih sajmova ima diljem Europe, da ne spominjemo Berlin gdje ih se vrti najmanje pet, šest na tjednoj bazi. Žestoko mi kontrira: 'Ma bio sam tamo. To nema veze s Hrelićem. Hrelić je jedino autentično mjesto u Zagrebu.

Nema ga nitko na svijetu!'