Blago Kinezima. Potrošačka košarica im je obično lakša za jedan dezodorans. A i kosa im dugo miriše. Plus, nemojte prekinuti u Kini. Bolnije je nego u Hrvatskoj. Svašta čovjek može naučiti o dalekom istoku na trgu sv. Stošije u Zadru, pogotovo ako mu to znanje isporuči mlada i nesuđena Zadranka skroz dalmatinskog imena - Nan Xi. Cura udiše našu atmosferu već 13 godina i primjećuje bitnu razliku između Hrvata i Kineza – hormoni

Bilo jednom u Velikoj Gorici. Kineskinja je upisala prvi osnovne i preko noći postala školska atrakcija. Pod svakim odmorom čitava se škola skupljala u njezinom razredu ne bi li još jednom napasli oči na Azijatkinji koja se doselila u njihovo dvorište.

Isprva joj je bilo simpatično, no s vremenom, priča mi Nan Xi - užasno naporno: 'Zamisli, svaki dan me barem deset učenika slijedilo do kuće i postavljalo milijun pitanja koje su pokupili od lucidnih roditelja. Pa jel' istina da je kod vas još komunizam, jel' istina da se kod vas ne smije izlaziti van..? Bila sam mala i nisam znala što da odgovorim. Samo sam se smješila'. Smješila se i zato što nije imala pojma o hrvatskom. Tako je bilo sve do trećeg razreda.

Hrvatski pik na Kineze trajao je dosta dugo, što i nije teško razumljivo za naciju koja neprestano pada pod teretom vlastitih frustracija i kompleksa manje vrijednosti. No, priča Nan Xi ima sve elemente američke priče o uspjehu.

Roditelji su joj pred 15 godina došli u Zagreb raditi u tada prvom kineskom restoranu. S vremenom su skupili dovoljno kapitala za pokrenuti vlastiti. Dvije godine kasnije za njima dolazi Nan Xi, sele se u Veliku Goricu, a prije tri godine otvaraju restoran u zadarskom Boriku. Nan je u međuvremenu razvalila hrvatski i poput Letećeg Martina savršeno preskače sa naše na kinesku varijantu stvarnosti i nazad.

'Dolazim iz Xintiana, blizu Šangaja, mjesto s kojeg je emigriralo najviše ljudi iz Kine. Svaka obitelj ima barem jednog člana koji je otišao. Uglavnom prema Europi', objašnjava mi ozarena osamnaestogodišnjakinja koja Zadar probavlja neobično lako i lepršavo. U tren se ruše svi stereotipi o Kinezima koji žive u getu i s domicilnim stanovništvom komuniciraju samo preko izdanih računa. Ipak, trebalo se uspeti na tu stepenicu.

Samo nekoliko godina ranije u Zagrebu, stvar je imala drukčije konture: 'Kada sam tamo izlazila sa kineskom ekipom kao cura nisam imala nikakvih problema. Ali dečki u mom društvu jesu. Uvijek bi bilo neko naguravanje. Gledali bi nas kao da nismo dobrodošli. Tim gore što se kineski dečki ponašaju užasno zaštitnički, bez obzira jesi li mu cura, sestra ili prijateljica. Problem je bio i taj što nisu htjeli naučiti hrvatski'.