Reportažu o najvećoj i najpopularnijoj hrvatskoj planini Velebitu, na kojoj brojni poklonici provedu svoj godišnji odmor, napisao je Ivo Lučić, a njegove bi impresije mogle biti korisne svima koji odluče dio odmora provesti u tom dijelu prirode

Krasno

Jutro je otvorila grmljavina zvona veličine čovjeka, udaljena jedva nekoliko metara od prozora sobe u hotelu Degenija iznad Krasna. Iz središnjeg marijanskog svetišta ovog dijela Hrvatske, jeka se slila u Krasno Polje, probudila zaseoke Devčiće, Aniće, Vukeliće, Samaržije... Odbila se od Velebita i vraćala u iskrivljenim valovima natrag. Potom su se na terasi hotela čule samo ptice, zujanje pčela i posuđe u dubini kuhinje. Ostali smo na njoj dugo nakon doručka. Na lijevo, prema istoku pogled seže na zavalu Ličkog polja, na zapad se uvalom ide prema Senju, a ravno ispred nas sjeveroistočna padina Velebita, prekrivena crnogoricom oko čijih vrhova sjene oblikuju poligonalne oblike kao riblje ljuske. Odlično polazište za ljetni odmor na Velebitu, koji ima sve više poklonika. Mi ćemo, ni lijevo ni desno, nego ravno na Zavižan.

 

Zavižan

Planinarskom domu na Zavižanu na Sjevernom Velebitu trebalo je prići birajući mjesta između desetaka nemarno odloženih ranaca. Grupa belgijskih studenata, koje okuplja neko katoličko društvo, netom je doplaninarila iz Otočca preko Krasna. Njihov žamor bi povremeno buknuo u smijeh i vrisku pa se smirio nakon kraće pjesme. Uz dom se nalazi meteorološka stanica s velikim brojem slikovitih uređaja. U dolini ispod doma su zanimljivi edukativni sadržaji: geološka maketa presjeka Velebita i Botanički vrt. U vrtu se njeguje tristotinjak od 2700 biljnih vrsta koje rastu na Velebitu. Odavde prema jugu do Baških Oštarija, u dužini od gotovo 60 kilometara, prolazi jedinstvena Premužićeva pješačka staza. U planinarskom slengu znaju je nazvati penzionerska staza, jer koliko god prolazila kroz surove terene, za nju nije potreban veći napor. S obližnje Velike kose vide se kvarnerski otoci, Istra, a kad je dobra vidljivost, napominje domaćin Ante Vukušić, čak i Italija. Goli otok i Grgur, u prvom planu, svojom turobnom sudbinom a sada nijemi, izazivaju određenu nelagodu. U zalasku sunca otočje kao da je izliveno u zlatu.

Štirovača - Mrkvište - Jovanović padež

Šumovita dolina Štirovača u srcu Sjevernog Velebita, s izvorom i potočićem, prestižno je mjesto među izletnicima i vlasnicima vikendica. Uprava parka uredila je klupe i ložišta za pripremu obroka. Malo južnije, na Mrkvištu, nalazi se planinarska kuća koju drže senjski planinari. Otraga su klupe koje okružuju ogromno ložište, u kome dežurni planinar žar prebacuje lopatom. Domaćini nas pozivaju na razgovor, jelo i smještaj ako je potreban. Pri tome - ne naplaćuju, ali će uzeti donaciju. Nastavljamo prema jugu za Jovanović padež (prezime se mora izgovoriti kratkosilazno, inače se domaćini ljute). Padeži su depresije koje su sezonski naseljavali stočari iz primorskih sela. Jovanović padež okružen je gorostasnim smrekama, ispod kojih su s jugoistočne strane poredane drvene kuće. Jovanovići, koji su u eri industrijalizacije raseljeni do Rijeke, ne daju svoj padež. Umirovljenici dođu u travnju, a radnoaktivni i školarci kad uzmognu. Njihovu drvenu kuću sa strane izgrebao je medvjed u noćnoj potrazi za hranom, ali Jovanovićima ne kvari mnogo miran san. Više ga doživljavaju kao gnjavatora. Oko kuće je krumpirište. Njegove jake i jedre stabljike završavaju se kao manja šaka krupnim cvjetovima, pa se krumpirište doima kao ukrasno bilje u gradskom parku.

Je li to neka autohtona sorta, pitamo supružnike Ivana i Ankicu?

'Ne, toga više nema', odgovaraju. Uzima se nizozemsko sjeme, svake godine nanovo.

Krumpiri određuju koliko će Jovanovići ovdje ostati, a to je najranije do potkraj rujna, a zna biti i do studenoga. Ponosni su da su unatoč svemu očuvali svoju starinu i nikome ne ustupaju mjesto za kuću.

Baške Oštarije

Premužićeva staza završava na Baškim Oštarijama, pitomom prijevoju na magistralnoj cesti između Gospića i Karlobaga. Put nas je ondje doveo baš na dan kad je obilježavan blagdan svete Elizabete, zaštitnice mjesta. Premda ove godine svečanost nije imala narodnu olimpijadu natjecanja u šlajsu - vučenje klade konjskom zapregom - okupio je zajedno domaće Velebićane i one iz udaljenijih isljeničkih mjesta. Proštenje se odvijelo organizirano: najprije misa, pa ručak kojim sve okupljene časti predsjednik općine, a zatim narodno veselje s gostovanjem pjevačkog zbora iz Zagreba i nekog preglasnog lokalnog benda. Više priča, kikota i gromoglasnog smijeha dopiralo je simutano iz svih smjerova prostrane livade presječene stablima koji su većinu uzvanika usrećili hladom. Na Baškim Oštarijama, razmeđu Meditarana i unutrašnjosti, dva planinarska doma - Prpa i Vila Velebita - daju dovoljno mjesta, logistike i stručnih savjeta za mnoge lagane i teže ture po Velebitu, Primorju ili Lici.

Tulove grede

Naredni prijelaz Velebita prema jugu daje 'Majstorska cesta' izgrađena 1832. godine. Duga je 41 km i povezuje Sveti Rok i Obrovac, preko prijevoja Mali Alan. Ministarstvo kulture ju je 2007. proglasilo kulturnim dobrom. Njezin najzamljiviji dio prolazi kroz Tulove grede i otvara pogled na Jadran. Tulove grede, impresivna nakupina stijena, u mnogim su pričama leglo zmajeva i stanište vila. Danas cestu tim dijelom prate spomen ploča na poginule branitelje. Tulove grede oslobođene su netom prije Maslenice, da bi omogućile tu akciju. Nasuprot pločama koje podsjećaju na patnju i bol, stado ovaca Šimičevića iz Jasenice, koja pasu na susjednom na Olancu, zajedno s Tulovim gredama u pozadini, daju smirujuću sliku pastorale. Šimičevići su rijetki koji još imaju stado. Ovce po danu puštaju u pašu i obilaze ih povremeno, a po noći ih zatvaraju u stanove na Olancu.

'Pazi, ovuda ima poskoka', upozorava nas šezdesetgodišinji Šime na opasnost dok smo mi više zaokupljeni ponašanjem dva psa ovčara. 'Ovdi se lipo spava, a nema ni komaraca ni buke', objašnjava.

Nakon kratke stanke dodaje: 'Čuvanje ovaca je lipo kad je lipo. Al da je bilo jutros kad je grmilo i sivalo... Reka bi da sve sruši.'