Pitala me Željana, sada kad je sve prošlo, kako sam ja doživio ovu akciju. Doista kako? Kad bolje razmislim o svemu, moj doživljaj akcije počinje jednog kišnog petka na početku siječnja, kada mi je ona prvi put rekla za akciju, uz napomenu da ipak još nije sve 100%.

Iako se tada još nismo predugo poznavali Željana je zračila takvom energijom i optimizmom da u niti jednom trenutku nisam pomislio da akcija može doći u pitanje. Isto tako, bez obzira na to što je bilo jasno da more neće biti baš toplo, znao sam da Dina to može i da je temperature  (na koje većina ljudi ne bi ni pokušala ući u more) neće zaustaviti u njenoj namjeri da plivanjem spoji Split i Trogir i tako pomogne svojim Anđelima.

Od sredine veljače sve je postalo službeno. Često sam pričao sa Željanom i pratio napredak projekta. Nažalost, kako to obično biva, nije sve išlo glatko. Uz brojne birokratske poteškoće već smo lagano počeli razmišljati o tome kakve temperature čekaju Dinu kad napokon dođe taj dan.

U to vrijeme Dina je bila u Zagrebu, daleko od mora, gdje joj je jedina opcija za trening bio bazen (koji je poprilično zagrijan). Istodobno, u Splitu, ja sam povremeno išao u more i provjeravao kako se kreću temperature. Kroz ta dva mjeseca (veljača i ožujak) najduži boravak u moru bio je oko pola sata, duže se nije moglo. Tada su se temperature mora kretale od 11-13 stupnjeva, da bi krajem ožujka napokon došle do 14.

Sve nade su bile usmjerene ka sunčanom travnju. I zaista, travanj je počeo kao iz snova. Ali, da sve ne bi bilo savršeno, u pred sam kraj  travnja vrijeme se ponovno pogoršalo i more se ohladilo na 15 (a možda i čak malo manje) stupnjeva. Ni u tim trenutcima optimizam nije nikoga napuštao, samo se čekalo da napokon dođe taj dan i da Dina napokon krene.

Da optimizam može okrenuti stvari na bolje potvrdilo se dva dana prije starta kada se sunce napokon probilo kroz oblake. Kao što je sunce osvojilo svoje prostor na nebu, tako je i Dina osvojila prostor u medijima. Tih dana mogli smo je pratiti na radiju, televiziji i raznim portalima.

I napokon, svanuo je taj dan. Subota, Sudamja 2016. Dok su se svi spuštali prema splitskoj Rivi, Dina i mala ekipa odabranih krenuli su put Trogira. Da im ne smetam u pripremama, a da ipak osjetim atmosferu na startu, odlučio sam poslati poruku Vedranu Buličiću koji je išao ispratiti start. Na moju sreću, on me odmah nazvao i prenio mi dio atmosfere. Od tog trenutka u meni se probudila trema jer sam već u siječnju, na početku cijele priče, dobio privilegiju da uz Dinu otplivam dio puta.

Moja dionica počinje na Institutu. Nervoza u meni raste, zovem Mladena Miloševića koji je zadužen za Dinino osvježenje da čujem gdje su. Više ne mogu dočekat da ih ugledam. Dolazim na Institu i od Mladena čujem da oni mene vide, ali ja i dalje ne vidim njih (smeta mi sunce).

Napokon, u jednom trenutku vidim kajak kako vesla prema meni i znam da je to Dinin otac Mladen koji dolazi po moje stvari. Kad sam napokon odložio stvari u kajak, ulazim u more. Ne mogu dočekati da stignu do mene već im plivam u susret. Stižem do Dine, pozdravljam je i krećemo prema cilju. Treme više nema. Samo veliko zadovoljstvo.

Prolazimo pokraj Kašjuna, Vile Dalmacije uz povremena osvježenja. Kod Kašteleta i ja uzimam osvježenje. Moja dionica se lagano bliži kraju.

Približavamo se Jadranu, tu završava moj dio puta. Izlazim u brod. Pitaju me jesam li umoran. Ma kakav umor, samo iznimno zadovoljstvo i ponos. I zahvalnost što su mi dali priliku biti dio ove predivne akcije. Moj izlazak Dina koristi za posljednje osvježenje.

Na ulasku u splitsku luku okružuju nas gliseri koji vuku optimiste koji su nastupali na regati. Čude se da tu netko pliva. Vidimo Rivu. Sve je bliže.

Uz Dinu vozimo do 200m prije cilja kada ubrzavamo i odlazimo je dočekati ispred Splitske banke. Uz nju ostaju dva kajaka. Sad već čujemo pljesak okupljenih. Izlazimo na Rivu. Na sve strane vesela lica. Tu su i djeca iz Udruge Anđeli zbog kojih je sve ovo i napravljeno. Dina dodiruje Rivu uz pljesak i povike bravo. Osmjesi na sve strane, pogledom tražim Željanu. Ona plače. Od sreće, ali ipak su to suze. I neka su. Nakon svih mjeseci truda nema ih razloga skrivat.

Dina izlazi na Rivu gdje je čeka pehar. Nakon više od četiri i po sata plivanja strpljivo daje intervjue. Na licima svih uključenih u akciju vidi se sreća i PONOS! I kod mene isto. Iako je moja uloga u svemu sitna, osjećam izuzetan ponos jer znam da smo napravili nešto jako veliko. Za malene, za potrebne!

I tako moj dojam ove akcije je ka u pismi: Šaka suza, vrića smija! I more, MORE PONOSA!

FALA TI DINA.

Krešimir Bošković