Bili smo u potrazi za ljudima koji su zaslužili medijski prostor, koji su „tiho" gradili dok su možda nekada i bili ismijani u našoj sredini. Skidamo stereotipe, iako smo zbog toga izloženi mnogim negativnim mišljenjima.

No, ovakvi tekstovi vrijede i kojeg negativnog komentara da bi pomogle pticama da krenu letjeti. Jer u našem gradu ne samo da ima ptica koje mogu letjeti i uljepšati ga, ima feniksa, ima orlova, ima jako talentiranih mladih ljudi koji su bili spremni izići iz nekih ustaljenih okvira.

Jedna od njih vodi ples na šipci u svom  vlastitom Studiju I. Ime joj je  Laura Žonja.

Evo jedne inspirativne pričice.

Kako si počela voditi studio? Zanima nas malo dublja priča o tome.

Moja mama koja je ujedno i prva licencirana instruktorica u Hrvatskoj za ples na šipci počela je još 2008.godine u Zadru počela podučavati ples na šipci, otvorila ovaj studio 2009., a 2011. se odselila u Zagreb. Prihvatila sam izazov vođenja studija potpuno samostalnou trenutku najjače ekonomske krize u Zadru. Nisam bila pripremljena, nisam znala što me čeka, ali znala sam da moram i želim. Borila sam se, zbrajala, oduzimala,  računala, trudila se i nakon nekog vremena moj trud je urodioprvim plodovima. Postala sam svjesna da je šipka sve više i moj životni put.

Ona me naučila da ne odustajem i da se borim i uoprno radim za ono što želim. Kao svaki element, okret ili kombinaciju na šipci koju sam osvojila, tako osvajam i vrhove svog života. Ja mogu sve,svi možemo sve. Uglavnom se na našem putu pojavi netko tko će  nas podići i voditi dok ne možemo sami, ali uspjet ćemo.  Više me ne dira ako se ljudi smiju, neka se smiju, ako se čude, neka se čude, sve je to ljudski...Veseli me što vidim promjenu i što sve više ljudi u našem gradu shvaća, prihvaća i cijeni vještinu plesa na šipci.Onima koji još ne znaju ništa o radu i trudu koji se u laže u ovakvo vježbanje poručujem:  Dođite i vidite našu priču! Svima su vrata otvorena.

Željela bih dodati da sam sretna jer sam na ovom svom putu tako upoznala krasne cure, koje inače vjerojatno nikad ne bih upoznala. Ono što me najviše ispunjava je  ljubav prema dijeljenju znanja, poučavanju i ljubav prema šipci. Drago mi je što rušimo predrasude, unosimo novu energiju u naš grad, veselje i ljubav. I svojim iskustvom utječem na druge ljude. Za mene to jest smisao života.

Odkud povezivanje šipke s vulgarnošću i promiskuitetnošću? Jel riječ o predrasudi?

Riječ je o predrasudi. Jer su svi navikli šipku gledati u barovima gdje se koristi kao rekvizit oko kojeg se polugole plesačice kreću. Iako zapravo jedino što spaja to dvoje je baš šipka. Razlike postoje i svi koji pokušaju ovaj način vježbanja uvjere se u to već na prvom satu.

Kako ova aktivnost djeluje fizički na održavanje forme?

Jača tijelo, oblikuje mišiće (jer podižemo i razvijamo snagu da bi mogli sebe što duže držati i u što kompliciranijim pozama i kombinacijama), time dovodi i do oblikivanja cijelog tijela u pozitivnom smislu, jača snagu, pojačava izdržljivost, usuđujem se čak reći da je otplesati jednu koreografiju u rangu s dobrim aerobnim treningom. Utječe i na samopouzdanje koje nesumnjivo raste sa svakim novim uspjehom.

Kako se budi ženski seksipil i senzualnost putem plesa na šipci?

Počnemo prihvaćati i voljeti sebe i svoje tijelo jer vidimo sto sve može.

Smiju li žene u zrelijim godinama, kao i tinejdžerke doći na trening? Postoje li dobne granice?

Granice u dobi i spolu ne postoje. Ipak, maloljetnici moraju imati pismenu dozvolu roditelja.

Kako se natjerati krenuti? Puno njih kreće „od idućeg tjedna", tako prođu tjedni...

Natjerati krenuti -uvijek aktualan problem. To moramo sami sa sobom riješiti. Sve ovisi o motivaciji, kad imamo motivaciju napravti ćemo i taj prvi, najteži korak.Treba početi, usuditi se, napraviti nešto za sebe, doći na prvi trening. Kako se motivirati? Dobro pitanje, npr. nagradite se nakon svakog treninga, dok se ne zaljubiš i dok ti odlazak na trening ne postane kao i jelo -nužna i osnovna potreba. Jer znaju to sportaši ili bilo tko tko je discipliniran u svojoj aktivnosti i radi je sa srcem, ona postane dio njegove svakodnevice, provlači je kroz svoj život i ona ga inspirira i motivira.

Pitali smo dvije plesačice da nam ispričaju svoje iskustvo jer nam se čini da je riječ o nečem što se ne može prenijeti nego opisom osjećaja koje nosi. Ovdje cure nisu fokusirane na figuru i korake nego na nešto malo dublje... Dobili smo zanimljive pričice.

„Danas se sve okreće oko riječi „savršenstvo". Gdje god se okrenemo imamo nečije viđenje i definiciju savršenog, bilo to tijela, kože, života, vjere...Vrlo lako se izgubimo u tuđem mišljenju i zaboravimo sebe. S vremenom postanemo svoji najgori neprijatelji.

Zasigurno nisam jedina koja se pogleda u ogledalo i poželi da nije. Osjećala sam se nesposobno, bezvrijedno i slabo. Trebalo je vremena, ali sam shvatila da više ne mogu tako. Imala sam potrebu osjećati se slobodno - kao kada sam bila dijete. Htjela sam povratiti tu snagu, energiju i povjerenje u sebe. Tada sam na internetu, sasvim slučajno, naišla na video koji me potaknuo na veliku promjenu. Radilo se o pole plesačici koja je plesala s toliko snage i gracioznosti da sam odmah znala: to je ono što mi treba u životu. I bila sam u pravu.

Naravno, na početku si nesiguran, osjećaš strahopoštovanje prema šipki i dogodi se da pomisliš kako to možda ipak nije za tebe. Ali, gotovo da nisi svjestan trenutka kada ona postane poput prijatelja. Ponese te s lakoćom i svaki sljedeći put kada nešto novo uspiješ, savladaš, pa čak i ne uspiješ, podigne te i da ti snage za dalje. Prije nego što se stigneš okrenuti, shvatiš da podižeš svu svoju težinu onim, do jučer, nemoćnim ručicama i radiš stvari koje si do tada smatrao nemogućima.

Nakon svega 10 mjeseci treninga osjećam se kao da bih mogla pokoriti svijet i sama savladati sve prepreke, bez ičije pomoći ili objašnjenja kako. Pole dance me nije promijenio, nego mi je samo pomogao ponovno osloboditi snagu koja se skrivala u meni, te shvatiti i vidjeti tko sam zapravo i što mogu."

„Prvi sat sam doslovno bila najgori polaznik/početnik ikada!!! Nisam se mogla zadržati na svojoj ruci, što nije ni čudno bilo sa 20-30 kilograma tada viška. Bilo me još više sram. Razočarala sam samu sebe. Zapravo, da ste me tad pitali, imala sam 17 godina i ništa u životu nisam radila dobro. Naravno, prijatelljica me natjerala i na drugi sat, na kojem sam uspjela i zadržati se na toj šipci točno 2 sekunde. Nisam počela od loše nule, ja sam počela iz dobrog minusa. I nakon toga sam osjetila prvi put - ako se potrudiš  uspjeti ćeš.  Meni je tih 2 sekunde značilo kao uspon na Mount Everest.

Dosta dugo sam se borila, uvijek sam bila najgora, najteža i najsporija... Na to sam se jednostavno navikla, prihvatila to nekako,  i  uvijek sam se pitala - pa Bože postoji li išta u životu što će meni ići jednostavno. Bez borbe i prolijevanja litri znoja. Svaki element, svaki okret, svaki milimetar za mene je bio uvijek tri puta teži nego za ostale. A danas? Danas rasturam. Znači, može se. Kao i sve drugo u našim životima."

Nadamo se da smo vas malo potakli, ako ne na odlazak na trening, onda da ste kao i mi možda skinuli predrasudu o šipci i saznali nešto više. Često donosimo mišljenje o nečemu, a sami ne znamo o čemu se radi i time sami sebe zatvaramo, a možda i neku dobru mogućnost i  priliku.

Laura je jedna mlada osoba, vedrog karaktera, puna ljubavi prema onom što radi i željna nesebično svoje znanje predati drugima. Svakako je zaslužila podršku pozitivnih ljudi u našem gradu, jer im i sama pripada. Ima mladih željnih promjena, ali se o njima manje govori, nekada ih se i izruguje.

No kako je rekla, sve to jača ih da još čvršče uhvate svoju šipku i našem gradu daju jednu novu dimenziju. Podrška mladim ljudima, podrška plesu i podrška umjetnosti. Podrška novim kreatorima koji bi poštivajući ostavljeno od predaka, uz prihvaćanje mogli stvoriti još ljepši grad.