Fournier dira u najosjetljiviju žicu ljudske osjećajnosti izbjegavajući pritom jeftino sentimentaliziranje, prepuštajući nizu autentičnih vinjeta obiteljskog života da govore sami o sebi bez nepotrebnog pisnog patosa.

Riječ je o djelu koje istodobno predstavlja svu krhkost ljudskog bića, ali i njegovu veličinu i snagu koju mu pruža jedino iskrena ljubav i osobna etika, rečeno kantovski: "Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni."

“Kamo idemo, tata?” je nježna i dirljiva predstava o ocu dvoje djece. Predstava tematizira iskustvo oca dvojice sinova sa posebnim potrebama i razotkriva najdublje dijelove ljudske duše i njezinu sposobnost adaptacije na životnu tragikomediju.

Riječ je o predstavi koja istodobno predstavlja svu krhkost ljudskog bića, ali i njegovu veličinu i snagu koju mu pruža jedino iskrena ljubav i osobna etika, rečeno kantovski: “Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.”