Najavljujemo otvorenje jubilarnog 30. Zadarskog kazališnog ljeta. Ove godine, festival započinje premijerom predstave "Oporuka" u koprodukciji Kazalište lutaka Zadar & HNK Zadar večeras 27. lipnja u 21 sat.

Ulaznice za izvedbu 28. lipnja dostupne su na Eventim.hr https://www.eventim.hr/hr/ulaznice/predstava-oporuka-zadar-kazaliste-lutaka-1433621/performance.html.

Komedija

HNK Zadar & Kazalište lutaka Zadar

OPORUKA
Filip Jurjević prema Gianniju Schicchiju Giovacchina Forzana i Teštamentu Vanče Kljakovića

Režija: Zoran Mužić
Scenografija: John Čolak
Kostimografija: Sanja Jureško
Glazba: Ivan Ivić
Oblikovanje svjetla: Frane Papić
Oblikovanje tona: Mate Petričević

Uloge:

MAGDALENA – Ivana Buljan Legati

KATINA – Žana Bumber

KARMELA – Tamara Šoletić

ŠIME ŠPIKA – Davor Jureško

VJEKOSLAV – Dominik Karakašić

MAČO FLEKICA – Dragan Veselić

Nakon predstave, pridružite se domjenku uz glazbeni program Matije Dedića, Zorana Predina i Kristijana Beluhana.

Zašto Oporuka i ‘ko je tu umra?

Gianni Schicchi, Šime Frzelin, Mačo Flekica; Firenca, Split u neka stara vrimena i neimenovano misto pored Zadra u karike jednog lanca vežu djela koja su nastala inspirirajući se jedno drugim.

Gianni Schicchi, Puccinijeva komična opera (prema libretu Giovacchina Forzana) nastala je temeljem tridesetog pjevanja Danteove Božanske komedije, Vanča Kljaković polazište za svoj Teštamenat nalazi upravo u Gianniju Schicchiju, a ovaj autorski tim inspiraciju za Oporuku pronalazi u Teštamentu, ali i u cijelom nizu koji traje od 14. stoljeća do danas, a kako stvari stoje, možda se prenese i na iduća stoljeća.

Gianni Schicchi, koji je kod Dantea opisan kao ta neman, a koji kod Vanče Kljakovića postaje Šime Frzelin, seljak dovitljivog duha, u svojoj biti je čovjek iz naroda i varalica koji prilike u društvu koristi za svoju dobit. Varajući, kradući i na kraju uzimajući tuđi identitet, on tako postaje neka verzija Toma Ripleya koji putuje kroz stoljeća. Ali baš kao i u Riplyevom slučaju, njegovo okorištavanje situacijom govori i o pojedincima koje iskorištava, kao i o društvu u cjelini.

Fokus se prebacuje s Giannija na razlog njegovog dolaska, na teštamenat, na oporuku i na sve ljude koji se istom žele okoristiti i ova predstava tu pronalazi svoju svrhu - služiti kao zrcalo društvu koje je na najboljem putu da poput originalnog Danteovog junaka završi osuđeno na opetovano i vječno ludilo.

Ako pogledamo današnje vrijeme, prostora na svijetu nikad nije bilo manje iz jednostavnog razloga što ljudi koji napučuju ovaj svijet nikad nije bilo više. Ako u to uračunamo i pogodnost nekog podneblja, dolazimo do ekskluzivnosti i atraktivnosti prostora mediteranskog bazena – jer u tom prostoru leži sva naša slast; sunce, more, bogomdanost i nerad, postojanje kao bolji zato što smo mi ti koji smo tu rođeni i koji na ovaj prostor i sve što on nosi imamo pravo. A ono što ovaj prostor nosi je puno. On je naše zlato, naša nafta i s tim u vidu bitka za svaki njegov pedalj postaje ne samo razumljiva, nego nužna i neizbježna.

A kako su se oko nafte, kao i oko zlata vodili nebrojeni sukobi, naivno bi bilo očekivati da se ista stvar neće događati tu samo na razini članova obitelji. Zato je ovaj tekst danas, kad se komadi zemlje stečeni nasljeđivanjem prodaju u bescjenje, možda aktualniji nego ikada do sad.

Dramska i komična osnova ostaje ista kroz stoljeća; Mačo Flekica je seljak koji na nagovor obitelji koja želi promijeniti oporuku dolazi u njihovu kuću.

To je polazna situacija iz koje proizlazi radnja, ta mediteranska bura ili, u ovom slučaju, bolje rečeno južina, gdje se susreću radost i tuga, depresija i ekstaza i gdje se rađa drama među likovima koji nisu ništa drugo nego mi sami; nesnađene žrtve prostora, vremena i okolnosti življenja, toliko specifičnih da nadilaze prostor i vrijeme u kojem se događaju i postaju univerzalni te se u njihovoj životnosti lako prepoznati. To prepoznavanje je nešto što se treba dogoditi ako ne želimo svi, poput originalnog Danteovog lika, živjeti u vječnom ludilu, u smrti.

Filip Jurjević