Nitko ne može proći kraj Donata, Forumom da ne zastane kraj njenoga štanda privučen njenim slikama, toplinom duše koja zrači iz njih. A posebno djeca, kojoj se ne može prodati „nešto pod nešto“ – djeca gledaju srcem.

Šetnica na Forumu postala je pravi umjetnički buvljak. Iz Zadra s osmjehom, reklo bi se. Parada plagijata i kiča. Što sve turisti nose doma na sramotu Zadru. Prevareni kako se radi o originalima.

Tko se bavi turizmom, tko je obilježen njime, zna kako je najbolja usmena reklama – ali u ovim i ovakvim slučajevima i najgora moguća.

Kada donese u Zadru kupljenu „umjetničku sliku“ s željom da s njom ukrasi dušu doma i da ga na Zadar podsjeća i spozna kako je grubo prevaren i kako je uz novac izgubio i vjeru u ovaj grad – u ove ljude, svu gorčinu prevare. I počne o tome govoriti prijateljima i kada to krene od usta do usta, ode to u svijet, ode u negativu i ono s početka teksta „Iz Zadra s osmjehom“ pretvori se „Iz Zadra s gorčinom“.

Što se tu sve ne prodaje pod lažnjaka kao original. Motivi Lipovca, Vidovića, Motike, Croate, Hegedušića, starih talijanski majstora… koliko retuš slika. Loših pod „original“ replika. Strojnih obrada grafika… buvljak tezgaroških figurica… ko da smo na čuvenoj „Arizoni“ u BiH ali s „umjetničkim predznakom.

Sramota za ovaj grad, Turističku zajednicu, za renome grada, jednog od 15 najstarijih gradova na svijetu. Turističkoj metropoli Mediterana.

Toliki rade bez dozvole… otimaju kupce ovima s dozvolom, istinskim umjetnicima banalno smiješnim cijenama koje eto zbog „lijepih očiju“ daju budi zašto samo da prodaju. Odvlače im brutalno i nekulturno kupce s njihovoga štanda koji uredno ne malo plaćaju gradu. A ti i takvi ne plaćaju nikome ništa a nanose ljagu na obraz svima. Crnilo i blato prevare i čega sve ne na lice grada.

Gdje je inspekcija. Ima li grad Zadar uopće osposobljenoga inspektora za ovaj oblik nadzora.

Gdje je provjera dozvola. Ispada tako da na Forum možete iznijeti stari štednjak i prodavati ga „kao instalaciju i da ne budem nepristojan i banalan, ne bih nabrajao dalje, mislim kako je svima jasno što želim reći.

Kako je Zadar grad s najljepšim zalaskom sunca ima tu i sunčanih zraka u svoj toj tmini nabrojanoga i rečenoga.

Jedna od tih sunčanih zraka neupitno je mlada umjetnica Anamarija Ćurković sa svojim umjetničkim djelima.

Nitko ne može proći kraj Donata, Forumom da ne zastane kraj njenoga štanda privučen njenim slikama, toplinom duše koja zrači iz njih. A posebno djeca, kojoj se ne može prodati „nešto pod nešto“ – djeca gledaju srcem.

A Anamarijine slike su slikane dušom. Govore njenim srcem. Toliko je topline i ljubavi u njima. Ne možete ih ne zavoljeti. Ne poželjeti ponijeti sa sobom. Te oči na slikama vas zovu.

Idu kao vaša sjena za vama.

Gledajući ih gledate svoje djetinjstvo koje bude u vama. Bude srca. Potiču na zagrljaj. Njena se djela odlikuju detaljima, preciznošću i jasnom kompozicijom. Snovoliki svjetovi.

Stiče se dojam da je svijet u njenim slikama neki budući svijet. U snovolikim svjetovima Anamarijine likovnosti nemoguće je ne pronaći sebe, ne biti dio tog svijeta nježnosti i ljubavi, jer Anamarijine slike vas ne samo što pozivaju sebi već vas pozivaju u zagrljaj srca, u zagrljaj mašte, u zagrljaj ljubavi i nježnosti iz kojega Vam se ne da, i sami postajete slika u zagrljaju, zagrljeni slikom, vi ne kupujete tu sliku Vi ste kupljeni ljepotom te slike, ljepotom duše, srca, slikarskoga umijeća Anamarije Ćurković… Što više o Aninoj umjetnost reći.

Što reći, ne trebaju riječi, slike govore tisućama riječi.

A o ovom drugom svoje trebaju mjerodavni reći, toliko nam bar duguju, trebaju zaraditi svoju plaću, zaštiti nas od sveopće sramote, jer da se revolt koji vrije ne pretvori u što gore, da koji od prevarenih turista ne uzme pravdu u svoje ruke, i jednom od tih „umjetnika“ nabije na glavu njegovu „umjetninu“ ili ne daj Bože baci ga u more sa svim tim njegovim „rukotvorinama“.

Ne prizivajmo vraga.