Tomislav Marijan Bilosnić oprostio se od Luke Paljetka, a kako drugačije nego stihom

Tomislav Marijan Bilosnić

 

LUKO PALJETAK U ZADRU

 

I nebo je u Zadru visoko i plavo

gotovo modro

a Luko Paljetak zvijezde dohvaća rukom

i bere ruže što pred njim niču kao sjene

Njemu je sačuvati trenutak, mladost

i otići na gozbu

s jabukom i ružom na mjesečinu

i tako skriven izići iz vremena

što brblja o ludostima dana

od danas do sutra 

 

I dogodi se da ga odjednom ima mnogo 

U Zadru, u jednom od gradova što sliče

na našu radost, Luko bestjelesan

iza nevidljiva zida samostana sluša

koludrice dok pjevaju

kako je život bez ljubavi bolje i ne započinjati

U more pustiti je suzu znajući

da netko će već krenuti na početak

koji se naravno dogoditi neće

 

I u Varoši u kocki vedrine proviri

kocka Straduna, a u njoj pronađena zemlja

i djeva što na naše male tajne sliči 

što gajimo ih u očima i vinu

Učinit nam je nešto od svih ovih kula – 

možda kod Tovara jedno jutro svane

 

I u Čađavici Studentskog kluba

u božansku ponoć govori Luko pjesmu

jezikom punim nakita što miriše

na jorgovan i jantar i svjetlucavo vino

što teče dostojno dokolice i noći

pune sklada što povlači se

u svjetlo u srcu upaljeno

Kad danas na to pomislim vidim

dušu što čezne i lista stare knjige

s posvetama iz onog vremena

I dok na Trgu hitamo jedan drugome

zatvarajući nemir dok vjetar nam nudi

prolaz, negdje visoko

u ljubičastom zraku pjeva ptica

ispunjena zorom iz koje, već po običaju,

dolazimo pješice i sami, pomalo pijani,

ili posve, kao i sve što je stvoreno