Jučer smo obilježili Dan žena pa tim povodom donosimo veliki prilog o životu dvije fascinantne žene iz bizantske povijesti i predmetom iz fundusa Muzeja s prikazom bizantske carice Eudokije Ingerine.

Bizantsko Carstvo bila je srednjovjekovna država nastala na temeljima Istočnog Rimskog Carstva. Matičnim područjem može se smatrati Mala Azija i današnja Grčka.

Stanovnici Bizanta govorili su grčki jezik, smatrali su se Rimljanima, a svog vladara u Konstantinopolu rimskim carem.
Žene su u bizantskom društvu imale dobru pravnu zaštitu i osobnu slobodu. Iako je život većine žena bio jednostavan, vezan za dom i obitelj, u Bizantu su žene lakše nego drugdje u srednjovjekovnoj Europi mogle ostvariti financijsku samostalnost.

To je proizlazilo iz većeg standarda života cijele države, prava na vlasništvo, nasljedstvo i upravljanje vlastitom privatnom imovinom. Zakonska zaštita i skrb nad djecom u slučaju smrti supružnika imalo je dalekosežne posljedice u pitanjima nasljeđivanja imovine, ali vlasti.

Ipak, vjera i ostaci društvenih konvencija patrijarhalnog karaktera iz kulturnog kruga antičke Grčke, ograničavali su žene u izborima i mogućnostima kako živjeti vlastiti život.

Značajno veću slobodu i prilike imale su pripadnice višeg društvenog staleža, a posebno članice carske obitelji. One su koristile svoj položaj blizu centra moći kako bi ostvarile osobne, političke, vjerske ili obiteljske ciljeve.

Kroz tisućljetnu povijest ove žene su često imale važnu ulogu u politici bizantske države, a u prilogu donosimo dvije različite sudbine žena u nastojanjima da dođu do samog vrha Bizantskog Carstva.
Bizantski dvor u glavnom gradu Konstantinopolu bio je vrlo opasno i okrutno mjesto. Raskoš i sjaj nisu uspjeli sakriti česte spletke i borbe stranaka, političkih struja i zagovaratelja različitih vjerskih učenja za utjecaj i vlast. Gotovo da nema bizantskog cara čiju vladavinu nije snašla urota s ciljem da ga se svrgne i zamjeni prikladnijim kandidatom kruga ljudi koji su trenutno imali najveću moć.
Carevi su nakon smrti često ostavili maloljetnog nasljednika čiji zakonski zastupnik je postala majka.

Irena (752. – 803.)

Ona je vladala kao namjesnica s vijećem dok sin ne stasa i to je bila vrlo uobičajena praksa. Svoj politički uspon na taj način je započela i Irena (752. – 803.), pripadnica ugledne atenske obitelji.

Nakon smrti supruga Lava IV., Irena je postala skrbnica svojeg sina Konstantina VI. Dok je dječak odrastao, Irena je bila zaokupljena razrješavanjem vjerskih pitanja, obračuna s urotama i ratovima s Arapima, pri čemu je stekla veliku moć.

Mladi suvladar želio se osloboditi utjecaja majke i na dvoru je okupio opoziciju s ciljem da preuzme vlast. Irena je ugušila urotu, ali je dio vojske proglasio Konstantina carem pa se morala povući iz Konstantinopola.

Djelovanje Ireninih pristaša, sramotni ishodi rata s Bugarima i nezadovoljstvo mladim carem, doveli su njezina povratka. Ovog puta Irena je preuzela potpunu vlast i postala prva žena kojoj je to uspjelo.
Irenina samovlada bila je tolika novost da je i suvremenicima situacija bila pomalo nejasna, barem u nekim pravnim aspektima.

Neobično je bilo da je žena vrhovni zapovjednik vojske, a sama Irena se na neke zakone potpisivala u muškom rodu kao bazilej – car, a ne kao bazilisa – carica. Unatoč tome, Irenina vlast bila je stvarna i legitimna.

Osporavana od stranih vladara i pape klimavom tvrdnjom da je ženska osoba nepodobna (ali ne i nesposobna) za vladavinu, legalnost se u određenom smislu potvrdila uspostavom diplomatskih odnosa s novom silom u usponu na zapadu, Franačkim Carstvom pod Karlom Velikim.
Irenina relativno uspješna vladavina, završila je – svrgavanjem u uroti. Irena je bila produkt opasnih okolnosti svog vremena. Kako bi preživjela, morala je steći moć. Postala je prva žena koja je došla do samog vrha i na taj način obilježila bizantsku povijest.

Ana Komnena (1083. – 1153.)

Drugačiju sudbinu u borbi za prijestolje doživjela je kasnija pripadnica carske obitelji, u historiografiji poznata kao Ana Komnena (1083. – 1153.).

Bila je kći cara Aleksija Komnena i uobičajeno za princezu, dobila je odličnu naobrazbu. Aleksije je bio veliki državnik i vojskovođa, osnivač dinastije koja je posrnulom Carstvu vratila ugled.

U svakodnevnom životu i pri donošenju nekih političkih odluka, žene su na njega imale značajan utjecaj. Ponajviše je to bila majka Ana Dalasena, koja je u njegovu odsustvu vladala kao namjesnica i kasnije supruga Irena Duka. Kada je stari car obolio i otvorilo se pitanje nasljedstva, kćer Ana željela je carsko prijestolje za supruga Nikefora i na taj način postati carica, protiv brata Ivana.

Ivan se ipak uspio izboriti za krunu, a Ana se morala povući u samostan. Umjesto još jedne od sudionica bezbroj dvorskih intriga u borbi za bizantsko prijestolje, Ana je u zatočeništvu postala besmrtna.

Napisala je povijest vladavine svojega oca u petnaest knjiga, zbog čega se smatra jednom od prvih povjesničarki u Europi.

Djelo „Aleksijada“, vrhunski je izvor za bizantsku povijest i Prvi križarski rat. Izravnim svjedočanstvima turbulentnih događaja čiju važnost je i sama prepoznala, Ana prikazuje vjerski i politički život Carstva te odnos s križarima. Djelo je pisano stilom sličnom klasičnim grčkim piscima, ali Ana na mnogim dijelovima upisuje dio sebe, svoje misli i osjećaje.

Često zauzima bizantsku stranu i svojeg oca prikazuje kao idealnog vladara. Ženama spočitava sklonost gorkom plakanju, ali na dva mjesta u tekstu priznaje da ju prisjećajući se obuzimaju suze – koje će obrisati i nastaviti s pisanjem. Osoban i ponegdje osebujan stil ne umanjuje historiografsku vrijednost i Aleksijadu čini zanimljivom povjesničarima te pristupačnom današnjoj publici.
Povodom današnje teme, donosimo predmet s iz fundusa Muzeja s prikazom bizantske carice. Radi se o solidu, bizantskom zlatnom novcu cara Bazilija I. (867. – 886.), kovanom u Konstantinopolu i pronađenom 2021. godine u grobu u Stankovcima kod Benkovca.

Na stražnjoj strani prikazan lijevo je prijestolonasljednik Konstantin, golobrad, odjeven u klamidu i s globusom u desnoj ruci.

Desno je veći prikaz carice Eudokije Ingerine, druge žene Bazilija i pomajke Konstantina. Na glavi nosi krunu s privjescima i trokutastim vrhovima, a u ruci žezlo. Odjevena je u loros, ceremonijalnu carsku odjeću.

Podrijetlo imena upućuje na to da je loros izrađen od kože, ali mogao je biti i od svile, ukrašen brojnim dragim kamenjem i biserima. Na novcima je loros stiliziran te se raspoznaje po reljefnom četverokutnom uzorku unutar kojeg je kuglica.
Prilog o vrlo kompleksnoj ulozi žena u bizantskoj politici, završit ćemo u vedrijem tonu – za poklon na današnji dan predlažemo naše nagrađivane suvenire, replike bizantskih naušnica iz Nina i Visočana, koje su došle i na Odjel „Muzej ninskih starina“ u Ninu, gdje ih možete kupiti.