U 74. godini života umro je priznati zadarski likovni umjetnik Tome Čerina, u likovnoj javnosti često nazivan "prvim slikarom Bukovice".

Prigodom otvaranja njegove velike retrospektivne izložbe  13. listopada 2022. godine u Gradskoj loži  u organizaciji Galerije umjetnina Narodnog muzeja Zadar, likovni kritičar Vinko Srhoj je napisao: 

Tomislav Čerina (Benkovac, 1950.) svoje je slikarske početke još u vrijeme studija u ranim sedamdesetim godinama, vezao uz motive krajolika u tehnikama akvarela, pastela i ulja na platnu.

Poseban nerv za krajobrazne motive iskazivao je naglašavanjem atmosferičnosti, transparencije (posebno u akvarelu i gvašu), i lazura kod kojih je “vodeni medij” rastvarao prizor do kolorističkih akcenata i žarišnih punktova postvarenih bojom, bez crtanja, detaljiziranja, naknadnih ispravki i dorada.

Ti su počeci, bez prethodnika i vidljivih uzora, pritom uvijek više bili zagledani u doživljaj motiva po sebi negoli u povijest slikarstva i isticanje srodstva s nekom od dionica moderenističke tradicije ili autorstva. Obrat koji ničim nije bio nagovješten, izuzmemo li ono turnerovsko rasplinjavanje do “slabe vidljivosti” i nestajanja obrisa prirode u vodenom zasićenju i isparavanju, dogodio se je u drugoj polovici sedamdesetih, te nastavio u osamdesetima. Osamdesete su najplodnije slikarovo razdoblje kako po brojnosti radova tako i po izlagačkoj aktivnosti.

U tom je razdoblju došlo do zaokreta od motiva vezanih uz krajolike i impresiju prirodom, prema apstrakciji, materičnoj i znakovno-simboličkoj. I sami naslovi slika doživljavaju preobrazbu od zavičajnih toponima Ravnih kotara i Bukovice (kojima će se, nakon još jednog skoka, opet vratiti oko 2000. godine), prema literarnim, simboličkim i metaforičkim naslovima/esejima.

Apstraktna dionica slikarskog puta Tomislava Čerine završava s početkom Domovinskog rata. Nakon toga gotovo nevjerojatan muk, odustajanje od slikanja kroz gotovo dvadesetegodišnje razdoblje, i novi početak u novom tisućljeću, u kojemu je slikar radikalno preobrazio slikarsku fizionomiju prema krajobraznom realizmu.

Moglo bi se govoriti o povratku korijenima iz predapstraktnog razdoblja, ali je novi krajolik sasvim drugačije konstitucije.

Od prvotno akvarelnog naglašavanja slike kao ugođajne i atmosferske, slikar je prispio “na žalo” djetinjstva, dakako opet u ishodišnu arkadiju Bukovice i Ravnih kotara, ali je očvrsnuo zajedno s krajolikom. Nema više ni znakovite literarizacije naslovnih tema iz vremena apstrakcije, nego vlada tek jedan zajednički poopćeni naziv – Krajolik, mada se nerijetko prepoznaju konkretni motivi zadarskog zaleđa.