Sada kada je križ, ukraden gotovo prije 50 godina, opet u samostanskoj riznici, vidljivo je kako je njegov kostur izrađen od drveta, a njegova prednja strana (avers) i stražnja strana (revers) ukrašene graviranim srebrenim pločicama s reljefima svetaca.

Pločice različitih oblika pričvršćene su za drveni kostur. Vidljivi rubni drveni dio križa okolo prekriven je pozlatom i ukrašen s trideset jagoda koje su čavlima pričvršćene za tijelo križa. I jagode i čavli također su pozlaćeni. Jagode su tu u različitim kombinacijama, ipak najčešće se nalaze u skupinama po tri. Taj broj, kao i broj trideset zasigurno nije ovdje slučajan. On podsjeća na trideset srebreniaka za koliko je Juda prodao Isusa. Sve to sadrži antifona Velikog petka: „Slatko drvo, slatki čavli, nose teret slatki taj.“, kao i pjesma koja se pjeva toga dana: „Višnji Stvorac žaleć bijedu Adama zavedenog, Kada taj se usmrtio voćem s drva zlokobnog, Nađe drvo što će platiti silnu štetu drva tog.“

Dimenzije križa sada iznose 31 x 30,7 cm. A dimenzije koje je prije krađe križa zabilježio Regionalni konzervatorski zavod u Splitu iznosile su 55,1x 30,7 cm. Razlika u visini pojavljuje se stoga što su konzervatori mjerili križ dok je imao stiliziranu kuglu (koja simbolizira kuglu zemaljsku) i cijev za koplje (nakon procesije koplje na kojem je bio pričvršćen križ odlagalo bi se u pripravljeno postolje kod oltara, gdje je križu u biti i mjesto). Križ, međutim, sada nema ni kugle ni cijevi, pa otuda razlika u dimenzijama. Stara pak fotografija križa dokazuje da je prije krađe imao barem kuglu, kao što i fotografija napravljena dok je križ bio izložen u muzeju Lia u La Speziji u Italiji otkriva da je bio izložen bez kugle i cijevi, i da su mu prema tome dimenzije kao sada. To upućuje na zaključak kako je osakaćen kod same krađe ili poslije nje.

Što se tiče svetačkih likova na križu, kada ga se sada „uživo“ pogleda, lako je utvrditi kako je na njemu s prednje i stražnje strane ukupno dvadeset graviranih srebrenih pločica s likovima svetaca u plitkom reljefu. Stoga pretpostavljam kako konzervator Davor Domančić, koji je kod unošenja križa u popis 1973. nabrojao na njemu petnaest svetačkih likova, nije kompletan popis svetaca napravio promatrajući križ. Zasigurno se pouzdao u fotografije koje su napravljene u vrijeme dok je on radio popis, pa je kasnije kod završavanja popisa, zbog njihove nepreciznosti, odnosno zbog odsjaja koji se stvorio kod fotografiranja, zaključio kako na križu neke pločice s reljefima nedostaju.

Križ na prednjoj strani ima deset minijaturnih svetačkih likova na pločicama. Prema mom čitanju, a danas je čitanje lakše zahvaljujući digitalnim fotografijama, na vertikalnom kraku križa predočeni su: na vrhu Sv. Mihael; ispod njega je Sv. Klara; u središnjem polju je raspeti Isus a ispod njegova križa je Blažena Djevica Marija i Sv. Ivan apostol. Reljef ispod predočava Sv. Ljudevita kralja, otkriva to natpis „S. Aloisius”, a u desnom kutu broj IX., što znači da je umjetnik koristio francusko ime kralja Luisa u formi Alojzije. Za to ime koriste se još i nazivi: Ludwig, Ludovik, Ljudevit, i slično. Slijedi Sv. Elizabeta Ugarska ili Türinška (1207. – 1231.), zaštitnica je Franjevačkog Svjetovnog Reda. Njezin suprug Ljudevit IV. Türinški umro je 1227., nakon čega je Elizabeta doživjela teška poniženja, pa je kao franjevačka trećoredica živjela skromno služeći siromašne i bolesne. Na donjem polju je Sv. Franjo Asiški predočen u trenutku stigmatizacije koja se dogodila na brdu La Verni 1224.

Na horizontalnom kraku (počevši s lijeva od strane promatrača) su: Sv. Antun Padovanski; Sv. Nikola biskup; a iza središnjeg polja reljef je Sv. Nikole pape; pa reljef Sv. Ljudevita franjevca, biskupa Toulousa, s malim klečećim likom.

Ova posljednja dva reljefa kriju određene dvojbe. Kod reljefa Sv. Nikole pape koji ima i tumačenje, natpis „papa“, nalaze se inicijali „S. G.”, kojega su neki povjesničari umjetnosti pročitali kao „Sveti Grgur” i zaključili kako je riječ o papi Grguru. U franjevačkom kontekstu svetaca predočenih na križu to bi mogao biti samo Grgur IX. (1227. – 1241.), jer je on Franju Asiškog proglasio svetim. O tome Samostan čuva bulu koju je ovaj papa još u srpnju 1228. izdao, a u kojoj javlja biskupima Istre, Dalmacije i Sklavonije da je to učinio. 

Moja je pretpostavka da ovaj reljef ipak predočava papu Nikolu IV., koji je bio franjevac i živio u zadarskom samostanu. To je prvi papa franjevac (nakon njega bila su još trojica franjevaca: Siksto IV., Siksto V. i Klement XIV.). Umjetnik je u ovom slučaju koristio inicijal papina krsnog imena „G” (Girolamo - Jeronim), kojega su zasigurno tako u Zadru i nazivali (još i za vrijeme izrade križa, stoljeće i pol nakon što je umro) pa je zato i natpisom „papa” htio precizirati o kome se radi. Za slučaj da je umjetnik htio predočiti papu Grgura, dodatak „papa“ ne bi mu bio potreban, jer se po tijari vidi da je riječ o papi. Ali budući da je za papu Nikolu IV. upotrijebio krsno ime Girolamo, bilo je potrebno dodatno tumačenje. Kod likova svetaca kod kojih je jasno o kome se radi umjetnik je stavio uglavnom samo inicijale imena. 

Križ je bez sumnje napravljen za zadarske franjevce, pa je logičnije da je na njemu „Zadarski papa”. Papa Nikola IV., svjetovnog imena Girolamo Masci d`Ascoli, porijeklom Lisciano (Ascoli Piceno), došao je u Samostan Svetog Frane kao mladić gdje je započeo školovanje, te pristupio Franjevačkom redu. Prije nego je postao papa vršio je službu gvardijana zadarskog samostana, provincijalnog ministra (1272.) provincije koja je imala i još uvijek ima sjedište u tom samostanu, te kardinala. Postao je 191. papa Katoličke Crkve. Pontifikat je započeo 22. veljače 1288., a završio ga 4. travnja 1292., kada je umro. Nikola IV. važan je i za pravno uređenje Franjevačkog svjetovnog reda, pa se uklapa u franjevačku tematsku intonaciju križa. Izdao je 1289. bulu Supra montem kojom je zapravo postao svojevrsni »pravni osnivač« ovog ogranka Franjevačkog reda. Od njega je i obveza nošenja pokorničke odjeće. Papa Nikola IV. bulom Vitae perennis gloria 30. travnja 1291. podijelio je poseban oprost svima koji posjete Crkvu Svetog Frane u Zadru na dane Blagovijesti, Božića, Očišćenja i Uznesenja BIažene Djevice Marije kao i Svetog Franje i Antuna Padovanskog, oprost Annum et quinquaginta dies (Samostan tu bulu čuva pod inv. br. 51). Po predaji, kad je postao papa, darovao je samostanu Sv. Frane drveni kip Bezgrešnog začeća. Kasnije je kip prekriven srebrenim reljefom, a reljef je danas ugrađen u sliku Giovannija Battista Augustija Pltterija iz 18. st.

Od kipa kojeg je darovao papa Nikola IV., čini se, sačuvana je samo zlatna kruna, koja se čuva u jednom trezoru samostana. Kod posljednjeg reljefa na križu s ove strane jasno je da je riječ o Svetom Ljudevitu biskupu Anžuvincu i franjevcu (1274. – 1297.). Reljef ima latinsko ime „S. Ludovicus”, kako bi se razlikovao od sveca istog imena „S. Aloisius“, a na biskupskoj odjeći primjetan je franjevački pleteni pojas. Ljudevit je postao biskupom Toulousa, a bio je u srodstvu sa svetim Ljudevitom (kraljem Ludwigom IX.) i s kraljem Ludovikom I. Velikim. Ljudevit se odrekao krune u korist svog brata Roberta, kojeg je kao biskup sam kasnije okrunio za kralja Napuljskog kraljevstva. A poznato je kako je papa imenovao Ljudevita za biskupa uz uvjet da ne nosi franjevački habit. Na putu za Rim 1297., gdje se pred papom htio odreći službe biskupa, Ljudevit je umro u gradu Bringolo.

Uz Sv. Ludovika (Ljudevita) Tuluškog, lik na koljenima je, prema mišljenju prof. Marijane Kovačević, donatorica kraljica Elizabeta Kotromanić, žena anžuvinskoga kralja Ludovika I. Njezinu tezu potvrđuju i veze Anžuvinaca s franjevcima. Na istoj liniji je i zaključak prof. Kovačević kako je autor križa zlatar Franjo Antunov iz Milana, umjetnik koji je sa suradnicima izradio i škrinju Sv. Šime, a koju je kraljica Elizabeta također darovala.

Križ i na stražnjoj strani ima također deset reljefnih pločica. Na vertikalnom kraku predočeni su: na vrhu Sv. Ivan Krstitelj koji u lijevoj ruci ima čitljiv natpis: Ecce Agnus Dei (Evo, jaganjca Božjeg); ispod je Sv. Katarina Aleksandrijska; u središnjem polju je Čovjek boli, „imago pietatis“ između dvije povijuše; slijedi Sv. Lucija; pa Sv. Marija Magdalena, a na dnu je Sv. Antun Pustinjak, koji kao posljednja figura u nizu (na stražnjoj strani, na dnu križa), ima ugravirana slova ΩA koja označavaju Krista, kao početak i svršetak. 

Na horizontalnom kraku te strane (počevši s lijeva od strane promatrača) predočeni su: Sv. Krševan; Sv. Petar; iza središnjeg polja je Sv. Pavao; a na zadnjem polju je Sv. Anastazija (Stošija). 

Uočljivo je kako prednju stranu križa ukrašavaju uglavnom franjevački sveci, a većina od njih povezana je s anžuvinskom kraljevskom lozom, dok stražnju stranu, uz svece koji su u vrijeme izrade križa bili osobito čašćeni, karakteriziraju „zadarski zaštitnici“ Sv. Krševan i Sv. Anastazija (Stošija). Na reljefu Krševana piše ime S GRISO Gonys ( od grč. Χρυσόγονος) = Krizogon, patronimik »de Grisogono«, koje se inače pojavljuje u različitim oblicima: de Chrisogono, Crisogono, Crissogono, Glissogolis, Grisogoni, Grisogonis, Grisouano, Grissoganis, Grixogonis, i slično. 

Fra Stipe Nosić