Drugu godinu zaredom, u sklopu kolegija „Estetika u svakodnovenom životu starih Rimljana“ izv. prof. dr. sc. Diane Sorić s Odjela za klasičnu filologiju Sveučilišta u Zadru, studenti su sudjelovali na radionici izrade antičkog nakita.

Staklopuhačica Antonija Gospić demonstrirala je izradu antičkih naušnica, ogrlica i narukvica uz pomoć Anamarije Eterović Borzić, muzejske savjetnice i Petre Govorčin, kustosice – muzejske pedagoginje.

-Velika nam je radost participirati u izvođenju praktičnog dijela nastave ovog kolegija stoga se nadamo da ćemo nastaviti provoditi suradnju i u narednim akademskim godinama.

Staklo je poznato još od 4. tisućljeća prije Krista. Najstariji predmeti od stakla za koje postoje tragovi egipatskog su porijekla i Egipat je dugo bio najveći proizvođač stakla.

Umijeće puhanja stakla usavršeno je kasnije u Feniciji oko 750. godine prije Krista. U novije vrijeme majstori staklari iz Sirije razvili su način proizvodnje staklenih predmeta koji se nametnuo i ostao nepromijenjen sve do XIX stoljeća, a i danas se primjenjuje u izradi stakla: tzv puhanje stakla.

Pomoću dugo staklene cijevi staklari vade otopljenu masu iz peći, pušu u cijev okrećući je u rukama i zatim vještim pokretima ruku oblikuju predmete od stakla. Tijekom bizantskog razdoblja primjena stakla postala je još šira: ono se počelo rabiti za kockice u mozaiku i vitraje u crkvama, kao ukrasni element na zidovima. 

Staklarsko umijeće dostiglo je najviši stupanj savršenosti i XIII stoljeću u Muranu, otoku u venecijanskoj laguni, kada su se predmeti lakirali dok je staklo bilo još vrlo toplo, a tu je tehniku u XVI stoljeću zamijenila tehnika lakiranja hladnog stakla, navodi se u članku Čuda prirode.