Hrvatski teatrolog, književni kritičar i pisac Vjeran Zuppa umro je u 84. godini, potvrdili su s Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Vjeran Zuppa rodio se 26. siječnja 1940. u Splitu. Studij jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao radom "Pojam dramaturgije u XX. stoljeću"

Od 1966. do 1977. bio je ravnatelj i dramaturg Teatra &TD, a od 1979. do 1984. bio je glavni urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske.

Nakon toga bio je profesor na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti (ADU) u Zagrebu, gdje je predavao analitiku drame te kolegij prizori i ideje. Od 2000. do 2004. bio je dekan ADU, a od 2011. profesor emeritus.

Uređivao je mnogobrojne časopise, kao što su "Razlog", "Telegram", "Teka", "Frakcija", "Novi Prolog" i "Teatar & teorija", a kao dramaturg surađivao je 1989. godine s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu na predstavi A.P. Čehova "Drama bez naslova".

Objavio je veći broj knjiga s područja književne teorije i teatrologije, tri zbirke pjesama i jednu dramu (Floria Tosca ili smrt engleske kraljice, 1979.).

Kako se navodi u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, Zuppa u knjizi "Štap i šešir" (1989) tumači fenomenologiju suvremenoga hrvatskoga glumišta, u "Uvodu u dramatologiju" (1995) tematizira narativnost, dramativnost, dramsku situaciju i aktantsku teoriju, a u knjizi "Teatar kao σχολή - ogled o subjektu" (2004) iznosi zapažanja o teatru u svjetlu suvremenih (ponajprije postmodernističkih) teorijskih i svjetonazorskih strujanja. 

U knjizi "Isprika za pjesmu: uvod u neke otvorene probleme hrvatske poezije" (1966) objavio je eseje napisane od 1962. do 1965., koje je objavljivao u časopisima Razlog, Praxis i Mogućnosti, a raspravlja o krizi kritike i njezinu položaju u književnom životu te istaknutim pripadnicima krugovaškoga naraštaja (Slavku Mihaliću, Milivoju Slavičeku, Antunu Šoljanu i Ivanu Slamnigu).

Hrvatskim pjesništvom bavio se i u knjizi eseja "Lirika i navika" (1970), a s Antom Stamaćem sastavio je antologiju "Nova europska kritika (I–III, 1968–72)".

Preveo je i niz knjiga njemačkih, talijanskih i francuskih teoretičara, filozofa i pjesnika, a među prijevodima s francuskoga ističe se "Plamen voštanice" Gastona Bachelarda iz 1969. godine.