U potrazi za inspirativnim pričama, eto nas opet u Šibeniku! Nakon Festivala putnika, posjetili smo ŠKURE.

Treća godina ''šibenskih književnih ura“ imala je, uz već uhodan međunarodni predznak, program za poželjeti.

U tri programima bogata dana festival je okupio nevjerojatan broj talentiranih književnica i književnika iz cijele regije te potaknuo književno stvaralaštvo kroz raznovrsne događaje kao što su tribine, promocije knjiga, gostovanja renomiranih autora te poetski susreti.

U Kući Arsen održana je i dramska izvedba sudionika radionice 'Glumac ima vremena' prema fragmentima romana Dubravke Ugrešić Štefica Cvek u raljama života.

Možda su dojam samo malo pokvarili vremenski uvjeti, i jugo, i kiša, i bura, svašta se kroz tri dana izmijenilo u Dalmaciji, kupaći kostimi i kišobrani ruku pod ruku - dio programa planiran na gradskim trgovima morao se preseliti u Kuću Arsen.

No i ova lokacija ima svoje čari.

Mi smo posjetili dvije promocije. Monika Herceg i Živana Podrug vješto su i ležerno vodile šibenske književne ure gdje su se ''spojili'' Boba Đuderija i Vladimir Skočajić – Skočo.

Bobina zbirka poezije ''Jugo na Čiovu'' posveta je svim prednostima i nedostacima života na otoku, a Skočin prvijenac ''Ponekad se probudiš u Beogradu'' zbirka je intimnih zapažanja i autorovog eskapizma.

Boba je već treći put gošća ŠKURE festivala, pa je smatraju ''domaćom'', a Skočo je prvi put u Šibeniku, ali sigurno ne i posljednji.

Boba je oduševila publiku čitajući pjesmu Više ne slušam Ferrya, a Skočo je otkrio kako čita tekstove Cohena i Dylana poput pjesama, i u njima oduvijek pronađe motivaciju.

Poveo se razgovor i o tome je li teže pisati prozu ili poeziju.

Boba smatra kako proza mora biti dobra, ali ne mora nužno biti vrhunska, dok za poeziju kaže – mora biti vrhunska, savršena, mora nas ''rastaviti na atome''.

A publiku je pošteno rastavio Skočo čitanjem pjesme ''Svet je tako divno i odvratno mesto''.

FOTO: Bojan Bogdanić

Nakon druženja s pjesnicima, stigao je na pozornicu i Damir Karakaš.

Jedan od najznačajnijih pisaca suvremene hrvatske književnosti, Karakaš je često gost festivala i uvijek je zahvalan i opušten sugovornik, jer se ne libi otkrivanja brojnih detalja o pisanju i objavljivanju knjiga koje bi mnogi autori rado držali samo za sebe. Na kritiku više nije osjetljiv, vesele ga nove prilike – jedna od njih je i prijevod u SAD-u.

Roman Potop dotiče ključne egzistencijalne teme u životu pojedinca kao što su ljubav, zavičaj, obiteljski odnosi, te domovinski rat iz jedne sasvim drugačije perspektive jer autor je i sam bio sudionik tog rata na prvoj crti 1990.-1992.

Govoreći o pisanju romana Potop, kazao je kako mu je cijelo vrijeme bio cilj navesti čitatelje da uspore. Ulovio se podizanja vlastite perfekcionističke stilske ljestvice više nego ikad do sad. Nastojao je navesti čitatelje da čitaju sporo, da im svaka riječ bude važna, jer misli da će književnost i opstati zahvaljujući sporosti.

I dalje traga za snovima i potrebom čovjeka da pronađe sebe. Kada piše na pisaćoj mašini, misli mu drugačije teku, otkriva, a jezik, dinamika i kompozicija za njega su i dalje sveto trojstvo dobre literature.

S nama je podijelio i šaljiv doživljaj. Naime, doživio je ono što mnogi pisci možda nikad neće. Jedan učenik po imenu Luka pitao ga je preko poruke može li mu poslati djelo u pdf-u, jer ga nikako ne može naći u knjižnici ni na internetu.

 

FOTO: Jasmin Fazlagić

ŠKURE su zatvorene svečanom dodjelom nagrada ''Stjepan Gulin'' za najbolju objavljenu knjigu pjesama a ona je ove godine pripala Šabanu Šarenkapiću za knjigu ''Kuća Jasina''.