Da i nezgodna situacija poput ove s prometnim kolapsom u Gorskom kotaru i Lici može biti inspirativna i nadasve poetična pokazuju i brojne fotografije i statusi na društvenim mrežama. Nama je "za oko zapeo" onaj Staše Nikolić Aras, zadarske profesorice i književnice.

Prenosimo ga u cjelosti:

Ferrara, Bologna, Ravenna, Firenze, san Gimignano, Pisa, Lucca, Bologna opet, Zagreb i sad Gospić noć se spušta, pahulje, prometni kolaps, opsadno stanje i nekako mirno čekamo da se to probije, taj čep od skijaša, vikendaša, neki se svađaju, neki zdvajaju, konobarica gura kolica, pronalazi smještaj, gulaš od buše se puši, palačinke sa džemom od šljiva bistrica tamnim kao noć (tko je to ono bio rekao) sve je tu sad na ovom mjedtu kao na početku Kafkinog Zamka, lagala bih kad bi rekla da ne uživam. Mislim da sam ovo uvijek željela. Zar ne počinju romani ovako?

----

Stalo je sniježiti, nije to ni bio neki kijamet, kaže konobarica da ovo nije bilo ništa strašno. Snijeg kao snijeg. Nije bilo vijavice ni bure. Ona kaže da su ralice krive.

Najlakše je reći ralice su krive jer ralice ne mogu biti krive. Kriva može biti samo država, ah ni ona nije kriva, kako će? Tko je kriv a tko prav kad su svi pravci ( i svi krivci) zatvoreni jer ceste nisu očišćene i ok, lički turizam je kratkoročno procvao.

Putnici iz europskih skijališta morali su stati i osluhnuti tišinu snijega u Lici. Naša je ljepota jezovita.

Kao i u Bosni.

Lijepa ali strašna.

Lijepa ali grize. Lijepa ali bježi iz nje čim se ralice uključe. Nitko ne voli biti spriječen. A to se događa.

Spriječenost, ralice, država, snijeg. Nigdje čovjeka. Nigdje čovjeka. A i da se slučajno pojavi neki imena Ante, Jure, Stipe... znali bismo da je to samo jedan od mnogih istoga imena.

Nešto u vezi s identitetom je ovdje propalo odavno.

Nema čovjeka, samo snijeg koji ovako dođe i padne na sve, na trenutak pokrije pokrivačem, prolaznom ljepotom.