Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu cijenjene klaviristice i glazbene pedagoginje Ide Gamulin!

Gdje ste u svojem domu smjestili klavir? Na posebno, središnje mjesto?

U staroj vili na vrhu Bosanske ulice, u prostranom erkeru velikog salona s pogledom na grad, moj omiljeni "Steinway" iz 1938. zauzima posebno i privilegirano mjesto, kao i u mojem životu. On je moj suputnik, prijatelj u samoći i ishodište svih mojih lutanja u traženju boja i zvukovlja glazbe koju volim.
 
Kad ste zavoljeli crno-bijele tipke? Kako ste na moć zvuka klavira gledali kao četverogodišnja djevojčica, a kako danas kao svjetski poznata solistica i profesorica?

Fascinacija zvukom orgulja, koje je moja baka, Ida Strömberger, darovala crkvi u Jelsi na Hvaru, najranije su zvučne slike iz mojega djetinjstva. Glasom tihim poput srebrnih niti često mi je pjevala melodije Schubertovih pjesama koje je ponijela u srcu iz svoje rodne Austrije. Moj susret kao četverogodišnje djevojčice sa zvukom klavira bio je nešto sasvim drugo, nešto intimno i samo moje. Raskošna paleta njegovih boja i zvukovlja uvela me u čudesni svijet Bacha, Mozarta, Schuberta... I danas svaki dan počinjem s Bachom, u čijoj glazbi nalazim ishodište svega.
 
Kao dugogodišnja profesorica klavira na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, što kažete mladim ljudima, svojim studentima koji vole istraživati, eksperimentirati i spajati različite glazbene stilove?

Kao profesorica klavira na Muzičkoj akademiji, u svojim studentima pokušavam pobuditi iskrenu emociju glazbenog izričaja koju će svatko na svoj način prenijeti publici. Nema čarobne formule u pedagogiji; treba pobuditi znatiželju prema novom, ali i respekt prema tradiciji koja je osnova znanja i iskustva. Svatko od njih ima talent koji treba otkriti, oblikovati i usmjeriti. Veseli me prenijeti mladim pijanistima sve ono što sam naučila od velikih pijanista, poput Brendela, Kovacevicha, Timakina, Annie Fischer i drugih, kao i dragocjena iskustva pripreme za natjecanja, koncerte i snimanja. Tijekom studija osnovni repertoar nastojim proširiti prema južnoameričkoj glazbi i jazzu, suvremenoj i eksperimentalnoj glazbi i improvizaciji. Žao mi je što na Muzičkoj akademiji u Zagrebu nema više kolegija koji bi mladim pijanistima omogućili stjecanje vještine u glazbi izvan klasičnog programa, jer sam u mnogima osjetila talent i želju za novim i drugačijm repertoarom.
 
Što je sve izvođaču pijanistu dopušteno u izvođenju klasičnih djela, a čega se striktno mora pridržavati kako bi se mogla čuti i potpuno procijeniti njegova virtuoznost?

Glavni postulat u izvođenju klasične glazbe je umjetnički izražajnom interpretacijom slušatelju prenijeti sadržaj i karakter skladbe. Kao članica žirija međunarodnih pijanističkih natjecanja često slušam mlade pijanističke virtuoze u odličnim izvedbama najzahtjevnijih stranica pijanističke literature. Ponekad nije lako odlučiti je li važnija tehnička preciznost i virtuoznost ili kreativnost i nadahnuta interpretacija. Tu odluku donosi svaki član žirija osobno i zato mislim da su nagrade na natjecanjima relativne, a sama natjecanja tek dio puta koji svaki mladi umjetnik mora proći da bi pronašao svoje mjesto na klasičnoj sceni i da bi privukao pozornost menadžera i festivala klasične glazbe.
 
Kako glazbu, vaše sviranje klavira, doživljava publika u Hrvatskoj i Europi, a kako recimo u Aziji ili Sjedinjenim Američkim Državama u kojima ste često nastupali? Konkretno, što je drugačije, a što isto kad su u pitanju emocije i slušanje, recimo, djela Dore Pejačević, i to kad ih vi izvodite?

Publika je bitan sudionik kreacije na svakom koncertu i potrebna je umjetniku kao živi dionik u ljepoti trenutka davanja i primanja. Uvijek ide od srca k srcu. Publika u Hrvatskoj možda je nešto suzdržanija od one u Aziji, koja otvoreno iskazuje emocije i oduševljenje. Europska publika, pogotovo engleska, stručnija je u poznavanju repertoara u odnosu na američku, koja će vas nagraditi bez kompleksa aplauzom na otvorenoj sceni usred skladbe. Britanska publika, pogotovo njihovi kritičari, istinski su znalci u prepoznavanju detalja u interpretaciji i gotovo čujno reagiraju na inspiraciju umjetnika u tom trenutku. To daje nevjerojatnu satisfakciju i poticaj izvođaču. Jedino na glazbu Dore Pejačević, koju izvodim već gotovo četrdeset godina na svim svjetskim podijima, svaka publika reagira na isti način... duboko emocionalno i uz poneku suzu, tražeći note i snimke nakon koncerta. Njezinu glazbu osjećam duboko u sebi, poput slavonskog fada žene koja je živjela prije svoga vremena. Nedavno je, nakon recitala u Konzerthausu u Oslu, unuka našega proslavljenog slikara Vladimira Becića, dama sijede kose, bila do suza dirnuta snagom emocija Dorine glazbe.
 
Koliko je teško trajati i biti u vrhu kao solistička pijanistica u svijetu klasične glazbe? Je li kontinuirani rad jamstvo uspjeha?

Za dugu i uspješnu karijeru najvažnija je potreba za svakodnevnim posvećenim radom na instrumentu, potreba poput vode i hrane bez koje ne možete živjeti. Možda je potrebno i malo sreće, bez koje nije lako opstati trideset-četrdeset godina aktivno na sceni. I danas vježbam dva do tri sata dnevno, a prije koncerta i više, ali sam stalno u koncentraciji i mislima u glazbi. Nije potrebno, ako imate dobru tehniku i memoriju, vježbati satima ponavljajući isti program. To ubija kreaciju i mogućnost iznenađenja na koncertu, čemu se uvijek veselim.
 
Koliko je za uspjeh glazbenika važan i diskograf? Objavili ste 14 albuma, a snimali ste za Jugoton, Croatia Records, EMI, CBC, BBC, France Musique, Bayerischer Rundfunk…

Za svakog umjetnika diskografska kuća mnogo je važnija od agencije koja za njega traži angažmane. Imala sam sreću na početku karijere u Londonu, kad sam kao dio osvojene Nagrade "Myra Hess", dobila studijski termin snimanja u studiju CBS-a s najboljim ton-majstorom. U terminu od tri sata snimila sam program za album Bacha bez ponavljanja, gotovo live. Nakon odlične kritike u "Gramophonu" legendarnog Lionela Saltera, ponuđeno mi je snimanje u Studiju Abbey Road za EMI / Mava Rec s glazbom Sergeja Prokofjeva. U studiju BBC-a snimala sam odabrane minijature Dore Pejačević i Franza Liszta, "Godine hodočašća". Tada sam počela suradnju s Jugotonom koji je izdao partitu J. S. Bacha na LP-u kao prvu digitalnu snimku Jugotona na nosaču zvuka. Suradnja je trajala više od trideset godina, s brojnim izdanjima i reizdanjima tada već Croatia Recordsa. Za moju 35. obljetnicu izdali su sedam CD-ova s odabranim i nagrađenim snimkama.
 
London je uvijek bio središte glazbe, mjerilo uspjeha. Vi ste upravo u Londonu osvojili prestižnu Nagradu Myra Hess. Tim uspjehom bila su vam otvorena vrata svjetskih dvorana.
 
Osamdesetih godina 20. stoljeća London je doista bio svjetsko glazbeno središte, u kojem su nastupala najveća imena klasične glazbe. Osvojivši prestižnu pijanističku nagradu koja nosi ime njihove kultne pijanistice Myre Hess, sva vrata su mi bila otvorena. Nakon prvog nastupa u dvorani Sauth Bank Concert Halls, s odličnim kritikama u "Timesu" i "Daily Telegraphu", slijedila su dva recitala u klavirskom ciklusu Queen Elisabeth Halla i humanitarni koncert u St Martin-in-the-fields, uz pijaniste Martu Argerich i Stephena Kovacevicha. Slijedili su pozivi za nastup u Rudolfinumu u Pragu, Akademiji "Franz Liszt" u Budimpešti, Konzerthausu u Münchenu, Auditoriju "Manuel de Falla" u Granadi, Unisa Concert Hallu u Pretoriji, dvoranama u Oslu, Helsinkiju i Stockholmu te na festivalima, poput festivalâ "Janaček" i "Spoletto", Freiburga, Varne i Dubrovnika sve do dalekog Vladivostoka.
 
Koliko je ponekad teško prenijeti pravu emociju i zamisao autora samo izvedbom na klaviru? Koju izvedbu i snimku smatrate svojim najvećim uspjehom? Je li to Brahmsova Sonata u fis-molu, za koju ste dobili i priznanje American Classical Musical directory za najbolju izvedbu?
 
I nakon niza godina iskustva na podiju, svaki koncert za mene je jedinstven i neponovljiv. Pred prepunom dvoranom, na podiju sam ipak sama sa svojim klavirom i mogu se prepustiti emocijama, jer tako komuniciram s publikom u dobroj glazbi. Prisjećam se jednog snimanja "Sonate u fis-molu" J. Brahmsa posvećene Clari Schumann, u potpuno praznoj Velikoj dvorani "Lisinski". Na podiju samo klavir, mikrofon i ja u snažnoj i emocionalnoj glazbi punoj strasti. Bilo je to neposredno nakon rođenja mojega sina Lovre, zbog čega sam apstinirala od koncerata i nastupa nekoliko mjeseci. Ta je snimka nagrađena kao najbolja izvedba Brahmsa na američkom "Classical Music Directory" u SAD-u. Volim je ponekad poslušati jer je strastvena i proživljena.