Treba li mijenjati popis obavezne lektire? Koliko nam je danas važna knjiga i tko još uopće čita? Kako nastaje roman od samo jedne riječi kao što je oprost? Sve smo to doznali na susretu s književnikom Zoranom Žmirićem.

Održan je u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar u četvrtak predvečer u sklopu Mjeseca hrvatske knjige 2022. i nažalost, iako se radi o jednom itekako omiljenom piscu čije se knjige posuđuju u knjižnici i na listama su bestselera, odaziv publike trebao je biti (bar malo) jači.

No, oni koji su bili imali su prilike čuti mnoge zanimljivosti od pisca koji sam kaže da mu je ponekad čudno kako mu se uvijek pridaje etiketa ''riječki''.

Rođen je i odrastao u Rijeci, karijera ga je vodila kroz glazbu, u novinarstvo i pisanje kritika filmova i video igara, no danas kaže da se bavi isključivo pisanjem. Pet je godina proveo u Irskoj gdje je kaže radio 12 sati na dan, spavao i - pisao. 

- Pisanje je moja zona komfora, priznaje Žmirić, kojega je Ante Kolanović pitao i o brojnim elementima romana Hotel Wartburg, djelom koje govori o odrastanju jedne prosječne radničke obitelji sedamdesetih godina u tadašnjoj Jugoslaviji, Stari je podrijetlom iz BiH, a majka je Dalmatinka.  

- Tu gomilu priča, crtica i odnosa među likovima crpim iz mojeg djetinjstva, iz moje okoline, ne nužno iz moje obitelji.

Roman čine tri cjeline: Na prijestolju sjedi sultan, The Wall (happiest days of our lives) i Papa Was a Rollin´ Stone.

- Mogu reći da je ovo bio jedan roman preko reda, uopće nisam planirao pisati o tome što je postao Hotel Wartburg. No, s urednicom Marinom Vujčić imao sam jedan jako dobar odnos i kada je ona rekla da prespavam njezinu sugestiju - da imam materijal za cijeli roman, a ne samo kratku priču, jedan triptih scena s glavnim likom je postao baza za roman. Inače, kada pišem, meni jedna riječ može biti ideja oko koje će se stvoriti cijeli roman, i da, u Hotel Wartburg lajtmotiv je oprost.

Zavirio je tako Žmirić u djetinjstvo, prekopao mnoge stvari. Želio je ispričati priču u kojoj lik svoju traumu uspije voditi prema oprostu, a ne prema osveti. No kaže da ga često i smeta kada se zadire u autobiografsko kao nužno kod pisca.

- Ljudi kao da uvijek traže tu neku dodatnu ovjeru. No, ipak moramo reći da predtekst postoji, koji se unosi u tekst, a to smo MI sami, kazao je Žmirić. 

Osvrnuo se i na činjenicu kako je nekada auto bio poput člana obitelji i prisjetio se tzv. obiteljskog ''pranja auta'' što je nekad bio ritual. 

U razgovoru s publikom dotaknuo se i teme (ne)čitanja među mladima. TikTok ili video igra pojele su sav mogući interes za stripovima i knjigama, a lektire ove koje danas jesu na popisu za Žmirića bi trebale biti servirane mladima na razini eseja. Sjetio se i rasprave o romanu Vlak u snijegu i komentara koji je jedna mlada osoba imala a to je da su trebali uzeti Uber.

Imamo jednu generaciju koja ne zna zašto se nekada išlo u Trst po traperice, oni kao da žive samo u svojem svijetu, smatra Žmirić ali vjeruje da se umjetničkim interpretacijama može pobuditi interes i proširiti vidike kod mladih, samo treba biti inovativan i dovoljno strpljiv.

Svoja djela ponovo čita od početka do kraja prije nego idu na prevođenje, kaže, i tu vidi koliko je dobro imati vještog urednika/icu