Ovo je na neki način priča iz kvarta. Jer legendarnog Dragu Marića, kroničara zadarskog života u svim njegovim dimenzijama, zovem "barba Drago" i kavu s njim pijem na promatračnici, u vrtu bivše žute trafike.

Taj je vrt zapravo improvizirano dvorište ispred caffe bara Giovanni koji na Vošti svi poznaju kao Jove ili "kod Bere", kafićuzdravljewhereeverybodyknowsyourname. Novi konobar je mlad, ali zna što znači kada mu kažeš DZ mlika (čitaj točno tako, dz!). Barba Drago pije kapučino s puno mlika, a dočekao me u ljetnom izdanju i s neizbježnom knjigom, posljednjom koju je objavio, na naslovnici je njegova fotografija Sfinge prije nego što su je obnovili, cila je onako lipo stara i puna fleka.

To je knjiga pod nazivom ''Idemo dalje'' i možete je naći u Timbaru, radnji koja se nalazi odmah kod crkve sv. Krševana na poluotoku, kod Marijana Kocijana, grafičara i slikara. Ruka ruku mije, umjetnik umjetnika podržava. Marijan mi kaže da ima interesa za knjigu barba Drage jer to je jednostavno tako, njegova su izdanja vrijedni kolaži, za svakoga tko traži urbane legende, detalje, podatke o Zadru, Zadranima i onima koji su ovdje živjeli, radili, djelovali, ostavili trag!

Znate onaj mural Berse ...ostaviti trag. Kod Mullera, da, znam da znate bolje di je Muller nego Bersa.

Barba Drago prikuplja one najbolje sitnice koje često sami zanemarimo.

Nažalost, nalazimo se zbog jedne druge sitnice, a to je fotografija mog Vedrana Sitnice, koji će postati jedna od onih osoba o kojima barba Drago piše u svojoj novoj knjizi o ljudima koji su zadužili grad Zadar.

Barba Drago mi je napisao SMS: nađite neku Vedranovu sliku na kojoj ima širok osmijeh i ja mu odgovaram: koju, pa sve su takve. Jer to je bio Vedran. Osmijeh oko cile glave, pa i onda kad bi mu brada previše narasla, smijale su se oči. Još nisam ''ušla'' na Vedranov Facebook profil i vrtila slike. To mi je još teški trigger, kako ne bi bio, triggerira me i kad čujem zvuk motora, ili kad potrošim pastu za zube pa skužim da je to kraj paste za zube koju je i on koristia. 

Dakle, nalazim se s čovikom koji otima dobre stvari i dobre priče zaboravu! Jako sam svjesna i težine - on je pravi profesionalni novinar, ''stara škola'', publicist. 

 Iz boršice barba Drago je izvadio kemijsku, a ja mobitel.

U jednom trenutku čini mi se da Vedran sidi iza nas, unutra, za ''svojim stolom'', uz dec mineralne i kratki espresso, s cigarom u ustima i mobitelom u rukama.

Nažalost taj prizor je samo u mojoj glavi.

Ponosna sam što sjedim s barba Dragom, jer on je ona vrsta čovika kakvih je malo među nama. On je živa legenda. U svojim crticama maštovito daje sliku ovog našeg grada i županije u prošlosti i sadašnjosti. Nema kantuna koji nije istražio, ali kaže mi kako još nije gotov. Pada mi na pamet izraz Cjeloživotno učenje. Barba Drago ima priko 80 godina i naravno da nije gotov, jer ako stane, a on ''ne zna stati'', onda će i biti gotovo. Kaže mi da je ovisan o pisanju. Potpuno ga razumijem, iako sam mlađa od njega i sve više pišem u Skice na mobitelu, a sve manje u notesiće, to je vrsta ovisnosti koja je neizlječiva. 

Barba Drago sprema još jednu knjigu, koja će nositi naziv Od Zadra do Gračaca, a planira i nastavak, Od Zadra do Zadra. Jer, kaže - sve počinje i završava u Zadru. 

Komentiramo tako sve oko sebe. Od činjenice da je radia s mojim pokojnim didom (pokojni je i Polikem), poznavao moju baku učiteljicu Doru (koja nikad nije rekla UČITELJICA nego PROSVJETNI RADNIK), dobro zna sve moje bivše i sadašnje susjede, ali i ja njegove. Vošta je to, ljudi su povezani unatoč tim betonskim blokovima, zapuštenim dvorištima, izrovanim kolnicima. 

Komentiramo  medije nekad i danas. Fascinira me taj duh barba Drage koji prati sve živo - od radija, preko novina, televizije, do portala, nešto manje portala. Objašnjavam mu što je podcast i kako se pomalo vraćamo nekim starijim alatima kroz moderne tehnologije. On se fokusira na dikciju i malo kritizira mlade, kaže da nemaju koncentracije. Ipak, vjeruje da će budućnost biti svjetla, dok god ima onih koji budu spremni na istraživanje i učenje. 

Kad smo pretresli dobar dio teme o medijima, krećemo o izdavaštvu, knjigama, prijelomima, grafičkim priremama, fotografima... pridružuje nam se kvartovska mačka koju svi hrane, a u kafiću ima i svoje počasno misto.

Imam želju upaliti diktafon, jer barba Drago kaže da nikome ne daje intervjue i da više ne dolazi niti na promocije vlastitih knjiga - vjeruje suradnicima, Matici Zadrana. Poštujem njegovu želju i ne zapisujem, ne snimam, ali u meni kuha, jer kao što je i sam barba Drago rekao, to je ovisnost. Gladna sam pisanja o ovom susretu i sad vi to morate čitati (kliknuli ste? doši ste do ovdje? E, baš vam fala!)

Jednostavno. Odlučujem - pisat ću, barba Drago se neće ljutit, ovaj tekst nije klasičan intervju. Ovo je neki hibrid terapeutskog pisanja, kolumne i književne preporuke.

Ionako ne znam pisati u jednom žanru, uvik ekperimentiram.

Pitam barba Dragu koja je tajna takve vitalnosti.

U zdravom tijelu zdrav duh - ovo vridi, definitivno, jer barba Drago je nerazdvojan s biciklom. Nije naodmet reći da je osam godina igrao za NK Zadar. Deset kilometara mu je minimalac, ne smeta mu ni kad pada kiša. Sada priko lita ode do Sukošana i Bibinja, Kožina...diže se u 5 sati ujutro, jede šest puta dnevno po malo, ne puši i ne pije, ali sjeća se kaže dana u Studentskom klubu kada je bio mlad i očito zgodan, kaže, jer su ga djevojke opsjedale i pokušavale napiti. Pričam mu kako je moja baka Dora vježbala i plivala do skoro zadnjeg dana života, a njega to ne čudi i kaže mi da mu je super što sam mnoge životne lekcije preuzela od nje.

Složili smo se oko fotografije. 

Vedrane, bit ćeš u knjizi. Fotomonografiji. 

Još uvik mi je to toliko apstraktno, ali kako ne bi bilo, prošla su svega dva miseca. Pa i tvoj je pogreb meni izgledao kao velika pressica, kao neki event važan za grad i županiju jer su bili SVI, svatko tko je netko, pa ja sam tebi tila poslat poruku da ti javin ko je sve doša na tvoj pogreb!

Sedam je sati i barba Drago plaća kavu i ide kući, čeka ga kćer koja se sutra vraća u Njemačku.

Uru vrimena s njim je proletilo, naravno. 

Sigurna sam da je to bila jedna jako važna kava, kao što su važne i knjige barba Drage.

Nadam se da će ih se digitalizirati i da bi se od tog golemog kolekcionarstva "zadarskog" mogla napraviti fina web stranica. Sve to naravno košta. Ali to je blago koje nema cijene.