Terapija pisanjem moćan je oblik rada na sebi koji nam omogućava da izrazimo i upoznamo svoje osjećaje. Ako ostanu neizraženi, osjećaji ne nestaju nego odlaze dublje u podsvijest odakle utječu na naš život i katkad ga usmjeravaju ...

Kada čovjek ni s kim ne dijeli svoju intimu, kada se nikome ne otvara razgovorom ili ne piše o onome što se u njemu događa, onda mu to u glavi stvara zbrku. Analiza je jedan od čestih načina kontroliranja osjećaja. Međutim, unutarnje propitkivanje (zašto se ovako osjećam, kako to mogu promijeniti, kako se mogu riješiti tog lošeg osjećaja) zapravo ne pomaže, nego odmaže. Osjećaje je potrebno izraziti, a ne samo oblikovati u mislima jer tako ih samo guramo još dublje u podsvijest.

Svaki osjećaj teži tomu da bude izražen. Mala djeca osjećaje proživljavaju cijelim tijelom. Prirodno pokazuju ljutnju, radost, tugu i strah, sve dok ih se ne počne ograničavati i učiti da potiskuju osjećaje. Postavljanje granica pri izražavanju osjećaja u određenoj je mjeri nužno kako bi dijete moglo naučiti kontrolirati osjećaje i prilagoditi se. Primjerice, ni u kojem slučaju nije prihvatljivo puštati dijete da plače na sav glas sve dok mu se ne udovolji kupnjom neke igračke. Međutim, kada roditelj zabranama, grubošću i neuvažavanjem ili zlostavljanjem djeteta nameće potiskivanje osjećaja, to je nešto drugo.

Takvi potisnuti osjećaji odrastanjem ne nestaju, nego samo mijenjaju oblik. Postaju nešto drugo. Mogu postati toliko jaki da ih čovjek počne osjećati kao neko strano tijelo koje je bolno i nedefinirano. Ti osjećaji i dalje imaju svoju prirodnu dinamiku – teže izraziti se. Terapijsko pisanje pritom može mnogo pomoći.

Osjećaj prihvaćenosti

Potisnuti osjećaji nastaju upravo zato što ih bliža okolina, odnosno obitelj, nije prihvatila, a u procesu pisanja osjećaj prihvaćenosti je potpun. Na papir ili ekran računala možemo iznijeti svoje najveće strahove, nade, najljepše snove i najdublje traume, što nam nikad neće biti uzvraćeno povredom i uvijek će biti tu.

Pisanjem o osjećajima i događajima koji su na nas snažno emotivno utjecali, usklađujemo um i emocije. Misli se mogu izmjenjivati vrlo brzo i često imaju „neku svoju volju“, pa i ne znamo što nam sve tijekom dana prolazi kroz glavu. Jednako tako, i riječi koje izgovaramo mogu teći prilično brzo. Međutim, pisanje je znatno sporiji proces. Tijekom njega dolazi do spontanog odabira važnih misli koje želimo zabilježiti. Rečenice koje ispisujemo smislene su, nižu se jedna za drugom i prate određenu nit vodilju. Sam taj proces u naš unutarnji svijet unosi jedan novi, smisleni red.

Više na: SENSA