Petnaesti Pričigin u šesnaest godina (zapravo sedamnaest, ako ćemo računati i onu kad je začet u dvjema šašavim glavama) vraća se poslije dvogodišnjega korona-izbivanja na mjesto gdje je sve i počelo: u amfiteatar Doma mladih, odnosno Multimedijalnoga kulturnog centra od 13. do 16. rujna.

Na nekim arhivskim fotografijama može se u tom prostoru vidjeti tek dvadesetak ljudi u publici, te prijelomne i premijerne 2007. godine. Što se sve kasnije događalo i kako je
taj broj rastao, kako se čekalo, drhturilo, gužvalo i smijalo, o tome vjerojatno i sami možete štogod ispričati... Nažalost, nema nam više naše drage, dobre, tople i prisne kavane hotela „Bellevue“, pa smo i sve autorske večeri prebacili u ovu
Altamiru iz koje je sve zapravo i krenulo.

I ove smo vam godine odlučili, prema običaju, ponuditi nešto sasvim slično ali i potpuno drugačije nego prethodnih. Uz prstohvat poznatih i provjerenih moderatora, tu je i cijeli niz potpuno novih pripovjedača i pripovjedačica, među kojima ima i onih koji su se odrekli i honorara i svega, samo za konačno dočekanu priliku da nastupe na festivalu koji je, ponajprije zahvaljujući neusporedivoj publici, izrastao u –
skromno rečeno – važan svjetionik kulturne panorame Splita. U dosadašnjih 14 Pričigina čuli smo 701 priču, ispričalo ih je ukupno 616 pripovjedača u 178 programa. U prosjeku je to desetak priča po festivalskoj večeri. Isto tako, u prosjeku,
slušalo ih je uživo svake godine nešto više od tri tisuće
ljudi.

Tako će zacijelo biti i ovaj put, od 13. do 16. rujna. Nemamo razloga u to sumnjati, unatoč još jednoj maloj koncepcijskoj razlici: ove smo godine svakom programu dali
naslov prema nekoj poznatoj pjesmi ili stihu, jer ovogodišnji
je, jubilarni festival ujedno i svojevrsni „labuđi pjev“ dvojice pokretača Pričigina, Petra Filipića i Renata Baretića. Uspjeli su uz pomoćmalo hrabrih ljudi od jednog potencijalno veselog eksperimenta izgraditi pouzdano veselu i važnu manifestaciju,
relevantnu do te mjere da sudjelovanje u njoj poneki pripovjedači i pripovjedačice upisuju i u svoje službene autorske životopise. Serija je došla do posljednje epizode u
kojoj se pojavljuju Strikan Pero i Netjak Renato, danas nositelji mnogo više bora no što su ih imali na početku ove jedinstvene priče. Među tim borama, ipak, najbrojnije su „bore smijalice“, nastale upravo onih dana u godini dok traje  Pričigin; najvjerniji među posjetiteljima zacijelo i sami nose slične „ožiljke“ s našeg festivala.

Ukratko, ovu poslanicu nemojte shvatiti jedino kao uobičajeni poziv na festivalsko druženje, pričanje i slušanje, nego i kao javnu ponudu svima kojima je stalo da se Pričigin nastavi unatoč „umirovljenju“ direktora i programskog
urednika. Svim zainteresiranima spomenuti dvojac ostavljasolidno nasljedstvo, koje uključuje:

najuži tim beskrajno vrijednih suradnica i suradnika; ugovorom osiguranih 40 do 50 posto festivalskog proračuna za sljedeće tri do četiri godine, plus alate za samostalno namicanje preostalog potrebnog novca; blagonaklone savjetodavne usluge; obavezu pridržavanja temeljnih načela festivala i ono najvrednije: tisuće pristojno znatiželjnih ljudi koji vole slušati dobre priče i bez kojih se Pričigin nikad ne bi uspio dovinuti do statusa koji danas uživa.

Sve zainteresirane ljubazno molimo da nam se obrate čim završi 15. splitski festival pričanja priča, ne prije, naime radimo. Vidimo se i slušamo (i uživo i preko live-streama) od 13. do 16. rujna.