Frane Herenda objavio je novu knjigu. Ovaj put poigrao se magijskim realizomom i u suradnji sa zadarskim fotografima nastala je Beskonačna šuma!

Recenzija Ive Pejković

Postoje ti neki ljudi i ta neka mista, posebno kvartovska mista. Franu i njegovu ekipu fotografa - planinara ponekad zovem bekstejđeri (kvartovski bar na Voštarnici, Backstage).

Ali misto je danas manje bitna stvar, važna je stvar da se kreativci pronađu, susretnu im se i putevi i senzibiliteti, pa nastane primjerice jedan jako dobar umjetnički projekt, a takav je i roman Beskonačna šuma. 

Naš autor Frane Herenda, kojega će mnogi prije povezati s fitofarmacijom i prostorijom u jednom od pet nebodera na Vošti gdje je njegov profesionalni život, svoj književni život (čitaj: slobodno vrime, kad ga ulovimo), ispisao je roman o odrastanju. Nakon križara, fatalnih žena i stručne literature, a sve je krenulo sa srednjoškolskom poezijom i kratkom prozom, Frane je ispisao svoj do sada najosobniji rukopis. I dao mu je font prilagođen osobama s disleksijom - još jedan bitan element o Beskonačnoj šumi!

Je li ovo zadarski magijski realizam i priča o obiteljskim odnosima, dinamici braće, roditelja, je li ovo priča o prirodnim fenomenima dodatno osnažena autorovim oslikavanjem rata, u trenutku kada je to grozna riječ koja ponovo puni naslovnice novina i replicira se po društvenim mrežama?

Frane piše o vremenu kada društvenih mreža nije bilo, no njegova narativna mreža tako me lako ulovila, možda zato jer smo i generacijski blizu, jer se i ja sjećam igranja rata?

Ovo je knjiga u kojoj je Frane uspio uz pomoć urednice Valentine Mlađen napraviti mali milijun rezova. Tekst nosi ogromno breme ali vi ga nećete čitati. Vi ćete ga samo osjećati. Naprotiv, rečenice su čiste, kratke, emocije su ogoljene, pisac je odbacio potrebu za kićenjem, pisac je skinuo sve sa sebe da bi na površinu zablistala važna pitanja. Odgovore ćete također dobiti - svatko na svoj način.

Osobito su me fascinirale fotografije tog našeg Aleksandra Marka, Jerolima... znala sam da su majstori i da nose tešku opremu na planine, znala sam i neke njihove fotografije, ali ovako u kontekstu Beskonačne šume dobile su još jednu dimenziju. Ono lice u kamenu ne mogu izbaciti iz glave.

I ne želim.

Naše su planine beskonačno lipe.

Baš kao i ova knjiga koju vam od srca preporučam. 

A sad trisketina za nas book worms s romantičnim poimanjima - knjiga je i proizvod, pa je za taj njezin dio odličan posao napravila Petra Kuzmić. Goran Matošević urednik je fotografije. Tisak je napravljen u Znanju, knjigu su podržali Grad Zadar, Zadarska županija, Općina Starigrad. Zijeva vam se od beskonačnih podataka? 

Pa onda završimo s nekim od meni dragih citata koje nose slutnju rata iz Beskonačne šume.

Tužna mu je bila pomisao da mu možda i nije bio najbolji prijatelj, nego jedini s kojim se slikao.

Mamin trbuh postao je velik, sve se teže kretala...skriven sa strane s Bratom, slušao je kako odrasli govore da će rat sigurno početi.

Kao preko noći, nestala je polovica prijatelja iz četvrti.

Ne govori to. Kad govoriš ružno, lakše se ostvari.

...na ulicama još nije bilo Neprijatelja, samo su pjevali pjesme koje je Brat rekao Dječaku da su zabranjene. Braco, zar netko nekomu brani pjevati?Valjda. A kako onda pjevaju? Zato što počinje. Što? Ne znam, tako su rekli.

Naša kuća je začarana. Brat bi potvrdio. Neće joj biti ništa. Otišao je taj prvi put k susjedimu, pronašao tri rupe od gelera u zidu, a u njihovim zidovima ništa. Kuću su od tada njih dvojica zvali Začaranom.

...a što to znači da im nismo bili po volji? Tko su ti ljudi? Objasnit ću ti kad narasteš...ali roditelji više nisu imali vremena za dječja pitanja.