Ciklus tekstova s komentarima zadarskih umjetnica u kojem se dotičemo pjesme In corpore sano koja je pobjedila na Beoviziji i oko koje se niže sve više reakcija i rasprava o fizičkom i mentalnom zdravlju nastavljamo sa Sanjom Petrovski i Ladom Vukić.

Danas nastavljamo s ciklusom tekstova u kojem smo se obratili zadarskim glumicama, slikaricama, glazbenicama, umjetnicama, referirajući se na popularnu pjesmu "In corpore sano" o kojoj već danima ne prestaju rasprave.

Postavlja se pitanje je li važnije zdravo tijelo ili zdrav duh, koliko jedno uvjetuje drugo, te što u pandemijskom vremenu i evo, sada i u zveckanju oružja, za svakoga od nas znači - biti zdrav?

''In Corpore sano'' svakim danom na Youtubeu bilježi sve više pregleda, a nižu se i videa s reakcijama i videa u kojem brojni vlogeri i podcasteri pokušavaju raslojavati pjesmu, inače dio jako zanimljivog Triptiha. Lijepa, bogata i naizgled skupa neobarokna video predstava, s tri lica Konstrakte i s jednom pričom o životu, piše Miljenko Jergović.

Ako još niste, pogledajte cijeli Triptih:

A ja sam se spustila u grad, te priupitala naše zadarske umjetnice kako su doživjeli ovaj hype, smatraju li da je naš zdravstveni sustav na klimavim nogama i koliko ga je pandemija dodatno nagrizla.

Imaju li knjižicu?

Jesu li i same izložene toksičnom djelovanju mas medija i je li i njihovo područje umjetničkog djelovanja i dalje marginalizirano?

U duhu je naš bitak i od tog mjesta počinje i završava naše zdravlje, ističu naše sugovornice....

Plesna umjetnica Sanja Petrovski podijelila je s nama svoje misli o pandemiji.

- Na sreću osobno iskustvo s koronom nisam imala, tako da je kontakt sa zdravstvenim sustavom bio minimalan, uz par potvrdi (gdje su bili svi vrlo susretljivi, riješila sam potrebne stvari. Osobno vjerujem da je ovo "zavjera", nitko se od moje uže obitelji nije cijepio, osim matere od 92 godine.

Da se ljudi s lakoćom odriču svojih stoljećima krvavo  stečenih prava i bez propitkivanja vjeruju "struci" koja vidljivo nelogičnošću i lažima utire svoj put, kaže Sanja, to ju je iznenadilo.

- S kakvom nonšalancijom intelektualci i ljevičari daju za pravo globalistima, korporacijama i cijelom uglavnom zapadnom svijetu profita! oOsvojem zdravlju odlučujem sama, ljudi iz nesigurnosti i straha, odgovornost daju drugima u ruke kao da zdravlje ne ovisi o njima. Ako netko misli da je film Matrix fikcija, korona ludilo je dokaz da nije. Isto se događa s trenutnom ratnom situacijom, isti interesi, iste laži, isti ljudi. Istina je nepoželjna.

A kada je riječ o mentalnom zdravlju? Važno jeukoliko se može prodati neki lijek, antidepresiv, tableta za spavanje ili smirenje, kaže nam Sanja.

- Nije važno pranje ruku nego maska, alegorija pristanka na eksperiment poslušnosti. Malo sam starija generacija i mi smo većinu stvari riješavali alkoholom i komunikacijom.  Stavljanje reakcija i problema u kućice, civiliziranje postupaka i njihovo otupljivanje pri rješavanju emocija kada se pojave, djelo je amerikanizacije društva, a bezvoljnost i bespomoćnost rezultat su jednog potpisa kojim se hrvatski narod doslovno prodao vatikanskim sporazumom.

Sve je protiv slobodnog i zdravog čovjeka, smatra Sanja.

- Ja nipošto nisam dobro društvo: u crkvu ne idem, homoseksualce cijenim, volim i poštujem, u zdravstveni sustav i njihov način liječenja, osim kirurgije, nemam povjerenja, politici ne vjerujem, brak mi nije svetinja, meso ne jedem, za legalizaciju sam kanabisa, nemam apartmane ni maslinike.

A zadarska književnica Lada Vukić uvijek je izravna. Tako smatra da živimo u vremenu kada u zdravstvenom sustavu možeš dobiti tek elementarnu zdravstvenu njegu.

- Umjetnik mora biti zdrav? Prije će biti da umjetnik mora imati novaca da bi bio zdrav i liječio se. I to ne samo umjetnik, već i sve ostale kategorije ljudi. Ali nisu umjetnici povlaštena kasta pa da sad specijalno debatiramo o njihovom položaju u ovim teškim  vremenima, jer nije li svima teško, i onom koji čisti ulice i diže se svako jutro u 5, i onome koji ustaje u podne.

No, vremena su takva da u današnjem zdravstvenom sustavu možeš dobiti tek elementarnu zdravstvenu njegu. Tek toliko da ne krepaš. A za sve drugo tu su ti dostupni privatnici. I tu naravno dolazimo do novca. Tko ga ima, ima i odgovarajući skrb. Tko ne, čeka na UZ, dvije do tri godine.

Hoće li takav zdravstveni osiguranik u međuvremenu umrijeti, mislim da je malo koga briga.

Pandemija je očito učinila svoje i povratka na staro više nema, tvrdi Vukić.

- I dok manijakalno razmišljamo o tome jesmo li oprali ruke, dezinficirali ih s baš određenim postotkom alkohola da ne bi na njima zaostala trunka nečistoće, o zaštiti mentalnog zdravlja nitko ne vodi računa. Ili ne znamo kako se o tom segmentu zdravlja brinuti, ili nas je sram o tome govoriti. A kad i počnemo pričati, bude već kasno. Ružna su vremena pred nama, nadajmo se i vjerujmo da će što prije proći.