Prenosimo zanimljiv osvrt Roberta Nezirovića, zadarskog autora i romanopisca, u kojem se bavi temom odlaska Igora Mandića.

Radnim danom ustajem u šest. Nakon kraćeg buljenja u prazno, odlazim pod tuš. Pola sata kasnije palim radio da čujem kratke vijesti. Nije li slučajno svijet propao u zadnjih šest sati? Naravno da to ne činim baš dvadesetčetvrtog veljače, kada je ... Znate već što se dogodilo tog tužnog dana. Ali zato to činim u ponedjeljak, četrnaestog ožujka.

Zadnja vijest prije vremenske prognoze – „Jučer je u Kliničkoj bolnici „Sveti Duh“ u Zagrebu, u osamdesettrećoj godini preminuo književni kritičar, polemičar, književnik...Igor Mandić.“

Iako sam znao da ću jedno jutro čuti tu vijest (osim, ako se prije toga meni, nedajbože, što nepredviđeno ne dogodi), potajno sam se nadao da Igor Mandić nikada neće umrijeti. Neki će sad reći – pa i neće! Nažalost, ja ipak mislim da hoće. Govoriti će se i pisati još koji dan o njemu, a onda će još samo ponekad uskrsnuti u nekom citatu.

Kada nestanu ljudi koji su se divili Igoru Mandiću, nestati će i on.

Za dvadesetak godina njegove knjige čitati će samo ljudi od struke, uglavnom zbog pisanja svojih znanstvenih uradaka.

Vječno će ostati možda još samo njegova – Moja malenkost.

Malenkost će ostati trajno iza ovoga velikog čovjeka kojem su se divili probrani sretnici u koje ubrajam i svoju malenkost. I, nadam se, naziv pokoje ulice. To je ono što ostaje iza velikih ljudi kojima se oni mali dive ili pljuju po njima. Uzimaju to za pravo jer o velikim ljudima svi imaju pravo govoriti.

Utvaram si da sam pisac. Pisati sam počeo kasno. S trideset. Prvo, pa roman.

Naravno, a što bi drugo pokušao napisati netko mlad i nadobudan tko za sebe misli da može pisati?

Kada sam ga dovršio, htio sam čuti što drugi misle o romanu. Prijatelju se svidio samo početak, ostalo je za smeće. Prijateljica je rekla da nije loše. A onda mi na pamet padne on.

Igor Mandić.

Te pradavne devedesetsedme.

U elektronskom telefonskom imeniku pronašao sam njegovo ime i adresu. Ušporko mu pišem i popratno pismo. Koje mu srećom nikada nisam poslao. Kao ni svoj prvi roman „Traganje“(ostao je na dvije diskete u tami neke ladice, tko zna gdje...).

Igor Mandić moju papazjaniju vjerojatno ne bi mogao pročitati do kraja, a ne mogu ni zamisliti što bi mi sve napisao, ako bi bio od volje. Svejedno, žao mi je što nikada nismo kontaktirali. On iz svojih nebeskih visina, ja malen ispod zvijezda. Rekao bi moj prijatelj (isto Igor!) – Titanic i kaić!

Lijepo je živjeti diveći se velikim ljudima jednom kada konačno shvatimo da nikada nećemo biti poput njih. Moja prijateljica Lada imala je tu čast da Igor Mandić piše o njoj i njezinu djelu. I to pohvalno! Ne mogu ni zamisliti kako bih se osjećao na njezinu mjestu. Vjerojatno bih uokvirio novinsku kritiku i prikucao je na zid. Svoga ureda, jer iznad kreveta mi ne bi dozvolila moja životna pratilja.

Životi običnih ljudi uglavnom su dosadni, ali mi to, srećom, rijetko primjećujemo.

Prilikom objave jedne svoje autobiografske knjige, Igor Mandić je rekao: „E, vidite, to je umjetnost – napisao sam knjigu o svom dosadnom životu!“ Zapamtio sam to, iako sam znao da Mandićev život nije bio dosadan. Ili možda ipak jest, kada je on tako rekao? Neka svatko od nas razmisli dosađuje li se ili uživa u svom životu!