Ivana je svojim djelima inspirirala generacije djece, a tijekom života se borila sa svojim mentalnim zdravljem

Kada pomislimo na najveća imena hrvatske književnosti, Ivana Brlić-Mažuranić svakako je ime koje nam prvo padne na pamet. Njezina djela čitale smo još kao male djevojčice, a jednako su fascinantna kada ih čitamo i danas. Iako je tijekom života bila okružena uspješnim ljudima i djecom koja su ju inspirirala, na kraju je izgubila bitku s vlastitim mislima. Na današnji dan slavimo 147. obljetnicu njezinog rođenja pa smo se prisjetile njezine životne priče.

„Priče iz davnine“, prva tiskana knjiga za djecu s disleksijom

Ivana Brlić-Mažuranić, punog imena Ivanna Cornelia Emilia Henrietta Mažuranić, rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. godine. Obitelj Mažuranić u to je vrijeme bila vrlo poznata obitelj intelektualaca. Otac Vladimir bio je pisac, odvjetnik i povjesničar, dok je njezin djed slavni pjesnik, ban i političar Ivan Mažuranić. Niti ženska strana obitelji nije bila ništa manje uspješna, a najbolji primjer je njezina baka Aleksandra, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra.

Iako je školovanje započela u djevojačkoj školi u Zagrebu, roditelji su odlučili da je za nju ipak najbolje da se školuje privatno što je doprinijelo njezinom odličnom poznavanju stranih jezika. Manje je poznato da su njezini prvi pokušaji književnosti bili na francuskom jeziku. S obitelji se iz Ogulina preselila u Karlovac, a kasnije u Jastrebarsko.

Vrlo rano je počela pisati poeziju, eseje i dnevnike, no svoja najpoznatija djela napisala je tek nakon što se udala i postala majka. Ivana je još kao maloljetna djevojka upoznala odvjetnika i političara Vatroslava Brlića. Par se vjenčao na Ivanin 18. rođendan, a vjenčanje je bilo velik događaj za tadašnje društvo. Njihov vjenčani kum bio je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš. Nakon vjenčanja par se preselio u Slavonski Brod, a Ivana je nedugo nakon toga postala majka.

Brlići su imali sedmoro djece što je Ivani pomoglo da bolje razumije način na koji djeca razmišljaju te kako im prilagoditi književnost. Nekoliko godina nakon vjenčanja izdala je zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu pod nazivom Valjani i nevaljani, a nakon toga je pisala brojne članke i kratke priče za djecu koje su izlazile u novinama. Jedno od najslavnijih djela Čudnovate zgode šegrta Hlapića napisala je 1913. godine. Osim priča za djecu pisala je dnevnike o rodoslovlju svoje obitelji koji su postali važni povijesni zapisi.

Djelo zbog koje je najviše kritičara hvali su Priče iz davnine u kojem se isprepliće slavenska mitologija i narodne mudrosti. Kada je djelo prevedeno na engleski, Ivana je dobila samo riječi hvale od brojnih uglednih pisaca i kritičara. Za svoja je djela čak četiri puta predlagana za Nobelovu nagradu. Iako ovu prestižnu nagradu nije dobila, Školska knjiga je 1971. ustanovila nagradu u njezino ime koja se dodjeljuje radi promicanja književnosti za djecu i mlade.

Svojim izvrsnim talentom postala je prva žena članica Jugoslavenske akademija znanosti i umjetnosti. Često su ju nazivali hrvatskim Andersenom i hrvatskim Tolkienom, no usporedbe su suvišne jer je sama Ivana zaslužila da se drugi pjesnici uspoređuju s njezinim likom i djelom. Njezina književnost prevedena je na skoro sve svjetske jezike, uključujući kineski, japanski, perzijski i bengalski.

Osim na književnom, djelovala je i na političkom polju pa je tako zaslužila zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja koju joj je dodijelio biskup Josip Juraj Strossmayer. Unatoč svim uspjesima u životu, Ivana je patila od depresije te je nakon duge i naporne borbe s bolešću počinila samoubojstvo 21. rujna 1938. godine u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak. Njezin grob i dalje možemo vidjeti na groblju Mirogoj.

Iako je nesretno okončala život, Ivana Brlić-Mažuranić inspirirala je mnoge naraštaje pisaca, ali mnoštvo djece naučila ponešto o slavenskoj mitologiji, ali i osnovnim životnim vrijednostima. Zauvijek će ostati poznata kao jedna od najutjecajnijih piskinja za djecu u svijetu.