Sveučilište u Zadru objavilo je knjigu Zlatka Begonje, ''Okupacija duha: Ideološka indoktrinacija u Zadru 1945. – 1955.''

Razdoblje nakon završetka Drugoga svjetskog rata u Zadru i njegovom bližem okružju bilo je uglavnom obilježeno postupcima obračuna vojnih pobjednika nad poraženima, ali jednako tako i nad političkim neistomišljenicima. U tome kontekstu valja naznačiti kako su u to vrijeme brojna zločinstva, nasilje, represija, otimanje privatne imovine, što je ih provodila narodna vlast, za posljedicu imali među stanovništvom uspostavljeno ozračje sumnje i straha.

S pozicije vojnih pobjednika uzimalo se pravo, uz miješanje revolucionarne i pučke osvetničke strasti, kažnjavati sve neprihvatljive pojedince i skupine osoba za koje se po navedenom obrascu utvrdilo da su mogli biti smetnjom ostvarenju komunističkih revolucionarnih ciljeva. Upravo zahvaljujući takvom pristupu gubili su se oni opravdani razlozi u kojima je bilo nužno provesti objektivne istrage, formirati optužnice i kroz sudske procese odgovorne primjereno sankcionirati. Kao protivnost tome nametnula se puna dominacija ideološko-indoktrinacijskoga postupanja uz jedan od ciljeva, izgradnja novoga čovjeka s odgovarajućim svjetonazorskim obilježjima.

U to vrijeme zasebna upravno-politička pozicija Zadra, koja je proizlazila iz postojećeg jugoslavensko-talijanskog graničnog spora sve do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Parizu 1947., dodatno je komplicirala ukupnost društvene slike s naglašenim pitanjima optanata. Realizaciji opcije za talijansko državljanstvo, između ostaloga prethodilo je od strane narodnih vlasti utvrđivanje i procjenjivanje materijalnog stanja, odnosno vrijednosti privatne imovine koju su posjedovali tražitelji, s konačnim ciljem njenoga nepovratnog oduzimanja.

Nove društvene teškoće uslijedile su nakon objave Rezolucije Informbiroa iz 1948., kada je nastupila djelomična promjena smjera dotadašnjih etabliranih političkih određenja. Razlaz sa Staljinom koji je tim činom nastupio, nije značio potpuno odricanje od takvoga oblika vladanja, već naprotiv zasnivao se isključivo na kozmetičkoj promjeni koja je na mjesto političkog obožavanja sada ostavila samo Josipa Broza Tita. Tome u prilog svakako idu brojni primjeri na zadarskom području koji svjedoče o nastalim čistkama u lokalnim partijskim organizacijama, ali i šire na društvenoj razini, sve kako bi se u punoj mjeri ostvario nastavak zacrtanog komunističkog političkog smjera.

Ono što je potom uslijedilo bilo je učvršćenje zadane ideološke matrice, uz navedenu korekciju koja je zapravo bila samo neuspjeli pokušaj uljepšavanja vanjštine totalitarnoga režima. Bez obzira na to, i nadalje je prevladavao sada već duboko ukorijenjeni strah koji je rezultirao prepoznatljivim obilježjima šutnje među stanovništvom, i to napose onim dijelom koje nije bilo sastavnicom vladajuće nomenklature. I upravo su to bili oni ključni elementi koji su bitno određivali karakter narodnih vlasti u neposrednom poslijeratnom razdoblju.