Doajen hrvatskog glumišta Pero Kvrgić, kazališni, filmski i televizijski glumac koji je nizom zapaženih uloga ostavio neizbrisiv trag, umro je u 94. godini u Zagrebu, potvrđeno je u srijedu iz kazališta "Gavella".

Jedan od danas najpoznatjih glumaca u Hrvatskoj i regiji prva glumačka iskustva stjecao je još kao sedamnaestogodišnji mladić u partizanskim kazališnim skupinama. Nakon rata pohađao je zagrebačku Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio Hrvatskoga narodnog kazališta. 

Gotovo da nema kazališta u kojemu Pero Kvrgić (Srpske Moravice, 1927.) nije glumio. Član zagrebačkoga HNK bio je od 1949. do 1953. godine, nakon čega se priključuje novoustrojenoj skupini "pobunjenika" iz HNK-a, što je osnovala Zagrebačko dramsko kazalište, danas kazalište "Gavella". Ondje je bio do 1986. te se ponovno vraća u HNK, gdje ostaje do umirovljenja 1988. godine.

Pero Kvrgić u Zadru kao papa u predstavi Michelangelo Buonarotti

Umirovljenje za njega nije značilo i mirovanje - glumio je do poznih godina, čak je i 90. rođendan proslavio na sceni, u legendarnim "Stilskim vježbama", predstavi koja se u kontinuitetu izvodila od 1968. i rušila sve rekorde u dugovječnosti i gledanosti.

Nastupao je sa svim većim kazalištima i kazališnim skupinama te na festivalima (Teatar &TD, Teatar u gostima, Komedija, Histrioni, HNK Split, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto), ostvarivši opus sastavljen od klasika i suvremenih autora.

Pozornost javnosti privukao je kao Siro u "Mandragoli" i Munuo u "Skupu", a punu afirmaciju ostvario u Dramskome kazalištu "Gavella" nizom antologijskih, karakternih i (tragi)komičnih uloga.

Kako se podsjeća u Hrvatskoj enciklopediji, vrsnim komičkim kreacijama istaknuo se u ulogama Sganarellea (Don Juan), Scapina (Scapinove spletke) i Harpagona (Škrtac) u Molièreovim djelima; Pathelina u Advokatu Pathelinu; Držićeva Pometa u Dundu Maroju, Zlatikuma u Skupu i Arkulina, te napokon u smješnicama (Intrigalo u Ljubovnicima) i frančezarijama (Reno u Nemoćniku u pameti).

Imao je sposobnost tumačiti uloge različitih stilskih obilježja, u širokom rasponu interpretativnih mogućnosti - kao Janez (Kraljevo), Mockinpott (Patnje gospodina Mockinpotta), Profesor (Gospodar sjena), Lear (E. Bond) i Kristijan (Golgota).

Nije izbjegavao glumiti sporedne likove, pa je ostvario nekoliko izvanrednih epizodnih uloga poput Poljskoga Židova (U logoru) ili Pistola (Henry IV). 

Često je sudjelovao i u radiodramskome programu te na filmu i televizijskim projektima (H-8, Tri četvrtine sunca, Prijeki sud, U sredini mojih dana, Kamenita vrata, Nausikaja, Pont Neuf, Doktor ludosti).

Više mu je puta ukazano priznanje za rad, među ostalim dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo, Nagrade "Dubravko Dujšin", Nagrade Grada Zagreba, Nagrade Grada Dubrovnika, nagrade na Sterijinom pozorju, kao i na sarajevskim Malim scenama, Nagrade "Orlando", Nagrade "Tito Strozzi", Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade "Eleonora Duse", "Marul".

Odlikovan je Redom kneza Branimira za izniman i dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske, a 2007. godine dobio je i vlastitu zvijezdu u hrvatskoj Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini.