Večeras u 22 sata na reviji Nosi se održat će se predstavljanje zbirke poezije “Dover”. Sudjeluju Ivana Buljan Legati, Nataša Govedić, Melita Ivković i Želimir Periš.

Stihove povezuje metafora vode - kao nečega nezaustavljivog, životnog vira i izvira, ali i isparivog, sklonog nestajanju, što čovjeka plaši i otrežnjava zbog njegove sveprisutne oholosti.

Njezina je pjesnička građa od levitiranja i sublimiranja, otklona i zaklona, odustajanja i priklanjanja. Ona suprotstavlja tajne iskona i običnoga, svega što nas neprestano tjera da se zapitamo u kakvom to isprogramiranom, lažnom svemiru živimo. "U dirljivom omjeru ljubavi i brige/Ti bi konačno mogao riješiti svoju nesanicu/ Ja bih se ozbiljnije posvetila održavanju života/ Jer to znam/ Bolje od ijednog pada s vrha predvečerja/ Ovako ništa", kaže Ivana Buljan Legati. Njezin tjelesni i bestjelesni smisao, onaj ranjivi, ali i onaj goropadni, jest u vodi i svim njezinim manifestacijama. Razvidno je to i iz naslova kojima jasno omeđuje, ali i širi u svim smjerovima svoj poetski svijet. Dover - to stjecište, luka ali i "dover" kao "dwfr" u staroengleskom, voda, tekućina koja, kad to želi, ima svoj oblik, ali teži rasplinuću, onom nevidljivom, što samo slutimo ili drugi o nama slute.

Poezija je to koja ogoljuje i zakriva, poezija duhovne i ljubavne potrage, nedostajanja i nestajanja, bjegova i vraćanja - u jednu točku, u sebe, u tijelo i duh iz kojega/kojih sve počinje, ili je to samo varka i sve se taloži i skuplja u mulj, u blato. Suvremeni je svijet osakaćen, odstranjeni su mu dijelovi važni za sklad, ravnotežu, dijalog - ili, jednostavno, za snove.

"Oh, snaga glasova/ oh predodžbe najvišeg mjesta/ mnoga, tuđa, druga, mnoga, mnogi/ sustanari u manjku vremena", zaključuje pjesnikinja Ivana Buljan Legati." (Ivan Herceg)

Mali svijet razgoni rešetke pogledom,
ptica napušta krletku pjevom, riba mrežom
hvata dah. *
(Tonko Maroević)