U utorak, 28. srpnja Arsenu bi bile 82. A on i dalje živi mlad. Donosimo tekst zadarskog pisca Tomislava Marjana Bilosnića.

Parafrazirat ću Leonarda Cohena kada je napisao „kako pjesma u ovakvom raspoloženju, rijetko kada uspijeva“. Kako napisati tekst u kojem se valja oprostiti od prijatelja, i kazati posljednje zbogom velikom magu umjetnosti koji u hrvatskoj kulturi ostavlja nemjerljiv i neponovljiv trag. Arsen je izniman pjesnik, skladatelj, slikar, bio je, jest i ostaje jedan. Okušavao se u svemu i u svemu ostaje na vrhu, a takav će nam i u vječnosti trebati.

Bez mnogo pretenzija ovdje je kazati kako je njegova pojava za hrvatsku kulturu 60-ih godina prošloga stoljeća, iz današnje perspektive gledano, imala mitsku ulogu. Upravo nas je Arsen izvukao iz socijalističke sladunjave i kičaste šlageristike trasirajući vlastiti umjetnički put prema Europi. I sam je opetovao svoje umjetničko bratstvo sa Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Luigi Tencom, kao i duboko pobratimstvo s Bulatom Okudžavom. Ako je netko hrvatsku estradu tih godina izbavio iz balkanske krčme, to je bio Arsen. On nikada nije bio regionalan, kako se u ovoj našoj suvremenoj kutlurnoj tuzi želi prizvati, Arsen je jedan od rijetkih hrvatskih umjetnika koji je u svoj svojoj punini oduvijek bio europska zvijezda. Kako je još 80-ih godina u velikoj monografiji o njemu Igor Mandić zapazio, upravo je Arsen hrvatsku popularnu glazbu svojom autorskom pjesmom uveo u europske tijekove. Uvijek samosvojan, uvijek protiv, uvijek ciničan, dosjetljiv, pronicljiv – originalan kako umjetniku i pristoji. Kao i svakom pravom umjetniku politika mu se gnjusila. Nije bio ni na čijoj strani – osim onoj koja se zvala Čovjek – a upravo je na njoj najteže opstati u uskogrudnim i zajedljivim društvima, kao što je nažalost, ovo naše.

U jednoj osobi Arsen je bio cijeli umjetnički ansambl, pjesnik, skladatelj, pjevač, slikar, ili samo i jedino umjetnik. U jednoj osobi cijela sila stvaralačke energije, umjetničke slobode i do krajnosti izbrušene radne discipline. Njegova radna soba bila je cio njegov univerzum, pozornica – paralelan svijet.

U Arsenovoj umjetnosti sve se činilo lako, i upravo je u toj njegovoj lakoći skrivena tajna istinskih stvaralaca, njihova neponovljiva veličina.

Volio sam njegov intelektulani cinizam. Uvijek s mjerom i na pravome mjestu. Kao iskonski Mediteranac bio je sklon lascivnim šalama i dosjetkama, ali on nikada nije bio prost. Arsen je jednostavno bio čovjek sa stilom. Umjetnik koji je imao stav, a nikada pozu. I zato danas govorimo o odlasku jednoga od posljednjih. Neponovljivih! Na scenu je već odavna stigla, da ga parafraziram, postava s klupa za rezerve. 

Arsen je bio nositelj suvremene europske šansone u Hrvatskoj, i po tome će ga pamtiti enciklopedije, leksikoni, kanoni. Ali, gdje potražiti odgovor zašto je ostao miljenik nacije. Njegova prva zbirka pjesama „Brod u boci“, o kojoj sam pisao kada je malo njih Arsena i priznavalo pjesnikom, prodana je u većoj nakladi nego li se danas prodaju školski udžbenici. Držim da je ostao miljenik hrvatskoga čovjeka zbog svoje iskrenosti i jednostavnosti. Konačno, u tom dugom slijedu godina on publiku nikada nije iznevjerio umjetničkim padom ili ne daj Bože, prodajom. Arsenu je umjetnost bila i do posljednjega daha ostala jedini oltar pred kojim je klečao. Oltar na kojem se molio neumorno radeći. Ono što je ostalo iza njega očito je nepresušno blago koje ćemo tek početi otkrivati i  osvješćivati.

Iz dubine se duše iskreno nadam da će to prepoznati i hrvatske institucije – Arsen je već danas zaslužio zakladu i muzej.

Za kraj, zanimljivo bi bilo postaviti pitanje koje sliči happeningu – kolikim je ljubavnim parovima i brakovim posredovao upravo Arsenov stih? Kada bi ostao živjeti samo u tim srcima, vječnost mu je u ovome svijetu zajamčena.