Jeste li znali da je čovjek u turskome kvizu Tko želi biti milijunaš „pao“ na zadnjem 15. pitanju jer je netočno odgovorio na pitanje odakle potječe kravata? Umjesto iz Hrvatske, odgovorio je – iz Francuske! Jeste li znali da su Turkinje dobile aktivno biračko pravo još 1934. godine, čak deset godina prije Francuskinja, odnosno 11 godina prije Talijanki?

A jeste li znali da su prve kroasane ispekli bečki pekari nakon pobjede Austrijanaca nad osmanskom vojskom 1683.? Kako su se Osmanlije borile pod simbolom polumjeseca, tako su i kroasani dobili taj oblik – i zadržali ga sve do današnjih dana.

To su tek neki od zanimljivih detalja s predavanja koje je u petak navečer u zadarskom art cafeu Timbar održao dr.sc. Šenol Selimović pod neobičnim naslovom „Hrvatsko-turska tišina“.  

Kao Zadranin želim najprije reći da sam sretan što u našem gradu postoji jedno ovakvo mjesto, kafić koji je više od toga, mjesto gdje se možemo sresti, čuti nešto zanimljivo,  bilo kroz tematska predavanja, promocije knjiga , izložbe, jednom riječju osjećati europsku širinu i otvorenost našega grada – započeo je Selimović svoju priču koja je rezultat njegovog politološkog i turkološkog istraživanja hrvatsko-turskih uzajamnih percepcija, predrasuda i kulturnih stereotipa koji određuju naše odnose od ranog novovjekovlja do danas.

Značajan dio naše zemlje bio je gotovo 200 godina u sastavu golemog Osmanskog carstva i normalno je da je to razdoblje zajedničke prošlosti ostavilo traga u našoj kulturi – od tamburice koju obožavaju Slavonci do brojnih riječi u našem leksiku koje izgovaramo kao hrvatske i ne znajući da su ušle u naš standardni jezik iz turskoga, poput sanduk, jastuk, čekić, pamuk, džep, kat, majmun – kazao je Selimović nasmijavši nazočne napomenom da, ako ih turizam odvede u Istanbul, ne kažu nikome „majmune“ jer će ih dobro razumjeti onaj kome upute takvu pogrdu.

Europljani pa tako i Hrvati stoljećima su gradili percepciju o Turcima i ta je percepcija, dakako, u povijesti bila snažno opterećena religijskim, političkim i uopće kulturnim razlikama.  Sve do 18. stoljeća bila su to dva strogo suprotstavljena svijeta – kršćanski i islamski, a Osmansko je carstvo bila golema, snažna i prijeteća sila, država koja se prostirala na oko dva milijuna četvornih kilometara osvojenog područja. Hrvatsko-tursku povijest obilježila je zanimljiva činjenica, a to je da se među prva tri autora koji su Europljanima donijeli podatke o tome kako izgleda turska civilizacija  bio jedan Hrvat -  Bartol Đurđević. On je čak 13 godina proveo u turskome zarobljeništvu nakon što je uhićen tijekom Mohačke bitke 1526., a kad je pobjegao napisao je nekoliko djela koja otkrivaju kako su živjeli Osmanlije – što su jeli, kako su se molili, ratovali, kakve su im žene, kakve bogomolje, jednom riječju sve. Djela su mu doživjela čak 77 izdanja i predstavljala su jedan od rijetkih izvora iz kojih su Europljani toga vremena mogli saznati od „insajdera“ kako izgleda jedna njima strana, nepoznata i prijeteća civilizacija.

Stvari su se počele mijenjati nakon neuspješne, tzv. druge opsade Beča 1683. kada je osmanska vojska poražena. Taj je događaj označio početak jedne nove percepcije jer je srušen mit o nepobjedivosti Osmanlija, Europa je doživjela olakšanje, a interes za tursku kulturu i islamsku civilizaciju počeo je poprimati sasvim druge motive i razmjere. Sve se više probijala intelektualna znatiželja Europljana za egzotičnim osmanskim svijetom i kulturom. Početkom 19. stoljeća bogati Europljani su već počeli putovati parobrodom koji je u tjedan dana stizao od Francuske do Carigrada. Osim toga, i samo je Carstvo tijekom 19. stoljeća prolazilo duboke, tzv. tanzimatske  reforme kojima se sve više približavalo Europi – ispričao je Selimović dodajući kako danas, za razliku od vremena kada je o tome morao svjedočiti Bartol Đurđević, imamo internet i sve nam je dostupno.

Ali, nije dovoljno upoznati jednu kulturu, znati činjenično sve o njoj, izazov je razumjeti jednu kulturu drugačiju od naše, koja na drugi način vrednuje, doživljava i manifestira temeljne vrijednosti ljudske zajednice. U tome su, gotovo revolucionarnu ulogu, imale TV sapunice koje su od 2010. preplavile veliki dio Balkana, a u Hrvatskoj su masovno prihvaćene i gledane, kazao je Selimović. One su postale svojevrsni kulturni izvozni proizvod suvremene Turske kojim je ova država potakla veliko turističko, kulturno i jezično zanimanje milijuna ljudi za zemlju „tisuću i jedne noći“. Više su u tom smislu postigle „Šeherezada“ i „Sulejman“ nego sva kulturna diplomacija Turske u posljednjih sto godina – istakao je Selimović nakon čijeg su zanimljivog predavanja uslijedila brojna pitanja i komentari nazočnih koji su ovoj temi dali još dinamičniji i zanimljiviji sadržaj.

Na pitanje kako danas stojimo s predrasudama prema Turcima i turskoj kulturi, Selimović je rekao da su predrasude svojstvene svim ljudima i da borba protiv predrasuda predstavlja  cjeloživotni  proces svakog pojedinca, bilo da se radi o predrasudama kada su u pitanju nacionalne, vjerske, seksualne, političke, ideološke ili bilo koje druge razlike među ljudima. A kada su u pitanju nataložene predrasude i kulturni stereotipi koje imamo o turskoj kulturi, veliki ćemo pomak napraviti ako našu zajedničku povijest počnemo sve manje doživljavati kao povijest rivalstva, a više kao povijest međukulturalnog prožimanja i zajedničkog nasljeđa, zaključio je Selimović istakavši kako i mi u Zadarskoj županiji imamo potencijala za tu priču jer se upravo ovdje nalazi najzapadniji očuvani spomenik osmanske baštine na tlu Europe, a to je Maškovića han  kod Vrane.