Uoči blagdana Gospe Loretske, tradicionalne arbanaške fešte, 10. svibnja, bila je planirana promocija nove knjige Ivice Matešića Jeremije Branitelji iz zadarskih Arbanasa u Domovinskom ratu.

No kako to ponekad u životu biva, neki se planovi ipak ne ostvaruju. Prva otegotna okolnost bila je pandemija COVID-a 19, a druga je, nažalost još puno strašnija, teška bolest autora. 

Stoga, u dogovoru s obitelji Matešić, odlučujemo umjesto promocije, one klasične na kojoj bi publika mogla čuti i riječ recenzenta, i riječ autora, i ulomak iz knjige i dr., uputiti vama, sredstvima javnog priopćavanja, ovu informaciju, a primjerke knjige podijeliti (jer ona nije komercijalna) obiteljima poginulih te svima onima koji su njenim dijelom na ovaj ili onaj način. 

 

Kao kratku informaciju, u prilogu vam dostavljamo autorov Uvod te završni tekst, kao i recenziju Serđa Dokoze.

Jeremijina knjiga zbirka je njegovih tekstova koji su većinom već objavljeni, no koji su   u   njoj   okupljeni   s   ciljem   da   se   na   jednom   mjestu   oda   počast   i   zahvala   svim   onim braniteljima iz zadarskih Arbanas koji su svojim djelom, ali i životom samim (devetorici dječaka arbanaške škole kako ih sam autor naziva), dali doprinos stvaranju i obrani mlade hrvatske države.

U knjizi se može pročitati 66 tekstova koji su grupirani u pet poglavlja, i to:  Izravno s bojišnjice, Poginuli branitelji, Arbanaški sanjari, Starosta i Sudbine naših prijatelja, dok šesto poglavlje pod nazivom Neka dalje pripovijedaju i fotografije donosi veliki broj fotografija (u knjizi ih je ukupno preko dvije stotine) iz razdoblja Domovinskog rata. 

Svojom idejom nastanak ovoga djela inicirao je gospodin Tomislav Perović čije riječi, koje bi na pravoj promociji bile znatno drugačije, ovdje navodimo: Srce koje je vodilo ruku onoga koji je napisao ovu knjigu je za trenutak u zatišju. Ruka mu je otežala, a glas Jeremijin sada je šapat. Ali iz tog šapta razabiremo ratnički krik svima nama da su junaci ove knjige vodili sveti rat, da su poginuli svetačkom smrću jer su branili slobodu svoje Domovine.
Zahvaljujući njegovoj financijskoj potpori te potpori njegova brata Krste, knjiga je tiskana. Spomenut ću da je ovo šesti projekt koji se odnosi na arbanašku baštinu, a koji je ostvaren zahvaljujući potpori braće Perović.

Osobno sam prikupio i obradio fotografije te osmislio i ostvario grafičko oblikovanje knjige.

Nadajući se da ćete prije svega pokazati interes, a zatim i u svojim sredstvima javnog priopćavanja pronaći prostor za objavu informacije o ovoj knjizi, unaprijed vam, u ime Jeremijine obitelji, svih suradnika te svoje osobno, zahvaljujem te vas pozdravljam s poštovanjem,

Bernard Kotlar

UVOD

Kao sudionik Domovinskoga rata, a gonjen svojom unutarnjom potrebom da iz mene izađu riječi, rečenice, priče, već godinama pišem o sudbinama svojih suboraca, o svemu onome što smo proživjeli u tim godinama krvi i ponosa.
Svatko on nas, siguran sam, može pronaći dva - tri temeljna pojma koja su ga odredila kao čovjeka. Jesu li to događaji, osobe, prostori, vrlo je individualno, no ako se dobro zagledamo u svoje živote, moći ćemo ih pronaći. Za sebe mogu reći da su mi životni put najviše odredili upravo Domovinski rat, ali i moji Arbanasi – ta mala sredina došljaka koji su prije uskoro 300 godina stigli u okolicu Zadra i prihvatili svoju novu Domovinu toliko srčano da im je bilo sasvim prirodno u Domovinskom ratu za nju život dati. Pred vama je knjiga u kojoj su spojeni upravo ti moji temeljni životni pojmovi.

Premda je riječ o tekstovima koji su već objavljeni; na poticaj i uz podršku jednog od onih koje je život odveo iz Arbanasa, ali Arbanase nikada nije otrgnuo iz njihova srca, Tomislava Perovića, kao i njegova brata Krste, te uz znanje i vještinu još jednog vjernog čuvara arbanaške baštine Bernarda Kotlara; a u čast mojih uzora fra Bonifacija Perovića i dr. sc. Krune Krstića i njihova odnosa prema Domovini; odlučili smo ukoričiti ovdje na jednom mjestu one Arbanase o kojima sam pisao, a koji su svojim životima pomogli stvaranje neovisne i slobodne Republike Hrvatske.

Neki od njih Hrvatsku su godinama, desetljećima sanjali, drugi su za nju poginuli. U ovoj knjizi našli su se zajedno kako bi svakome tko je dovoljno znatiželjan da ju uzme u ruke ispričali i svoje osobne životne priče; i to svojim lokalnim govorom bez većih lektorskih intervencija; ali i onu zajedničku priču o ljubavi prema svemu onome što ih je vodilo i kroz život, i u smrt – prema obitelji, prema vjeri, prema Domovini, prema slobodi.

Posredno priča je ovo i o onima koji su, dok su ih njihovi sinovi i kćeri, očevi, unuci, sestre i braća… oružjem branili od zla, u rukama prebirući krunice skriveni u podrumima osluškivali tutanj granata i tiho molili svoju arbanašku zaštitnicu Gospu Loretsku, Zonju jon, da sačuva njihove najmilije. Te naše starice i starci, majke i djeca, dali su svoj doprinos onako kako su mogli, kako su znali, kako su osjećali. Pokazali su snagu i vjeru, a hrvatskim braniteljima bili najjača motivacija da ustraju, da izdrže, da pobjede.

Kao što na početku bijaše Riječ, neka junacima mojih priča, ali i onima koji su život sačuvali, no nikada više ne mogu biti onakvi kakvi su bili prije rata; u spomen i za zahvalu ostanu riječi u kojima će zauvijek živjeti odvažni i hrabri kakvi su bili.

Ivica Matešić Jeremija (brigadir HV u miru)

UMJESTO ZAKLJUČKA

Ova knjiga samo je kap u moru, a moje priče tek su crtice koje nisu ni do koljena, ma do gležnja nisu, onome što je naše mjesto dalo i učinilo u obrani kako Grada Zadra, tako i čitave Domovine, jedine nam Hrvatske. U Arbanasima gotovo da i nema obitelji koja nije imala nekog u odori hrvatskog vojnika, dragovoljca, tog najvećeg i najsavršenijeg, najtežeg poduhvata u Hrvatskoj povijesti. I oni i njihova djela pripadaju sveopćoj knjižnici koja bilježi svaku minutu, sve inačice njihova djelovanja i življenja. Knjižnici onog svevidećeg, sveznajućeg i vječno budnog Boga s čijim su se znamenom oko vrata borili. One krunice Garde hrvatske. Moje priče tek su drvene perlice, odnosno svaka deseta perlica u tom nizu do uskrsnog Križa.

One su nepomične slike kojih u ovoj knjizi ima podosta, ma opet nedostatno da bi obuhvatile sve što se dogodilo. To su one koje ostale su u mom pamćenju i viđenju, a koje sam htio predati naraštajima koji će doći jer, doista, iza nas ne bih želio da se rode djeca koja bi morala biti požrtvovnija i plemenitija od ljudi koji su svoje živote stavili u službu obrane Domovine. Bili ranjavani i umrli zbog toga. Jer to bi značilo proći kroz svu onu muku, one patnje, one smrti njih devetorice mještana Arbanasa i gotovo još toliko polaznika naše škole. Ideja o knjizi rodila se u glavi gospodina Tomislava Perovića, zaljubljenika u sve što je arbanaško, što je hrvatsko. Svoje htijenje iznio je Bernardu Kotlaru koji, ako se ne varam, jedini posjeduje sve moje knjige (osim moje majke). Od prve do zadnje.

Priče u ovoj knjizi izvučene su iz gotovo svih tih knjiga. Spadaju u događaje u kojima su sudjelovali župljani naše župe, kako Arbanasi, tako i oni koji su se tamo doselili izgradivši svoj dom, s nama dijelili iste vrijednosti, prolazili i dobra i zla, žrtvovali se i umrli za nas. Za svoje Arbanase za svoj Zadar, za svoju Hrvatsku.

Drugi dio knjige odnosi se na arbanaške sanjare koji su sanjali, koji su svojim snovima opčinili buduće mještane Arbanasa. Bijahu poput don Kihota. Jurišali su u vremenu teškom na razne vjetrenjače ne bi li dosanjali svoje snove, bili zbog toga proganjani, omalovažavani, izrugivani, no kako to biva, njihova se vrijednost protokom vremena osjeća dublje…

I ovdje moram završiti jer moje daljnje izlaganje moglo bi im nauditi. Pisac ne može stvoriti likove veće od sebe, a kako sam na početku rekao, ja, kako ovima iz priča mojih, tako i ovim sanjarima, nisam do gležnja.

Hvala još jednom svima, poglavito Tomislavu i Bernardu, začetnicima ove ideje.

Ostavljam ove retke kao uspomenu u nadi da će jednom netko znanstveno i sveobuhvatno obraditi sve ono što su mještani Arbanasa učinili za svoju hrvatsku Domovinu.

Ivica Matešić Jeremija (brigadir HV u miru)

RECENZIJA

Knjiga Branitelji iz zadarskih Arbanasa u Domovinskom ratu autora Ivice Matešića Jeremije zbirka je njegovih članaka objavljenih u zadarskim novinama upravo u vrijeme Domovinskog rata kao redovita izvješća s bojišnice, kako se njegova kolumna tada i zvala.

To neposredno svjedočanstvo ratnika – pisca o svim onim strahotama koje su se dogodile tijekom zadnjeg rata u zadarskom zaleđu već je poznato javnosti. Već je ta svoja izvješća tijekom rata Jeremija davno ukoričio i objavio. U ovoj su knjizi sakupljeni samo oni članci koji se odnose na Arbanase kod Zadra, kako na samo mjesto u širem smislu, tako i na sve one njegove mještane, bilo da su doista podrijetlom Arbanasi ili samo njegovi stanovnici. Ti članci čine praktično prvi prikaz zbivanja iz Domovinskog rata koja se odnose na Arbanase.

Arbanasi, nekadašnji izbjeglice pred Turcima iz Albanije, kroz svoju povijest u novoj domovini u blizini Zadra, dugu skoro tri stoljeća, doživjeli su mnoge transformacije, od onih u svakodnevnom životu, običajima i nošnji, pa do onih u svome identitetu. Budući da su sa susjedima u tom su razdoblju dijelili istu sudbinu, Arbanasi su se u određenoj mjeri s njima i stopili, pa su preuzeli hrvatski jezik i nacionalnu pripadnost. Tako su se oni od nekadašnjih doseljenih Albanaca pretvorili u dio hrvatskoga nacionalnog korpusa.

Pored ostaloga i Domovinski je rat dao svoj udio u konačnom oblikovanju arbanaškoga nacionalnog identiteta. Obrana i Arbanasa, i Zadra, i cijele Hrvatske od zajedničkog neprijatelja konačno je kod njih definirala hrvatsku nacionalnu svijest.

Sjećanja naviru, na prvim brjegovima iznad Zadra noći provedene s puškom usmjerenom prema suprotnoj strani odakle su zviždali četnički svjetleći rafali, a iza nas jedva vidljiva svjetla zadarskog poluotoka i u njegovu drugom dijelu, produženom prema jugu, Arbanasi, naše mjesto koje također završava poluotokom. Zato je za Arbanase Domovinski rat bila doslovno borba za svoju rodnu grudu, svoju kuću, školu i trg koji su mu se nalazili iza leđa. Arbanaški mladići sa šahovnicom na čelu branili su svoju domovinu Hrvatsku. Može li nakon toga biti ikakve dvojbe o njihovu identitetu?

Nekolicina je u toj borbi ostavila i svoj život. Sve prijatelji, poznanici, rođaci, Denis, Dean, Neno, Aga… Sve je to Jeremija uhvatio u onom jedinstvenom trenutku kad se i dogodilo, i to je neponovljivo. Stoga je razumljivo da ovi tekstovi osim povijesne imaju i svoju literarnu težinu.

Kao i svaki prvijenac, ova knjiga u prikazu utvrđene teme ima svojih dobrih i loših strana. Prije svega nastala je istodobno s navedenim događanjima i stoga predstavlja neposredan i vrlo značajan, kako bi se stručno reklo, prvorazredan izvor za poznavanje tih zbivanja. Tu nema naknadnih dodavanja, krpanja rupa u sjećanju ili uobličavanja: jednostavno, kada se zbilo, Jeremija je pribilježio i objavio.

Usto, ta neposredna svjedočanstva donose ono što hladna povijesna izvješća nemaju, a to je ljudska toplina, sućut za stradale, osjećaj zajedništva i vjere u konačnu pobjedu. Sve su to elementi koji su obilježavali tadašnje stanje naših duhova i sve je to Jeremija uhvatio u svojim uradcima.

No takva svjedočanstva koja, kako je rečeno, sama po sebi spadaju u najvrijednije izvore koji govore o Domovinskom ratu u Arbanasima, dobivaju pravu povijesnu kvalitetu tek nakon što prođu kroz ruke stručnjaka, povjesničara. To stručno vrednovanje je posao koji tek predstoji u sljedećoj fazi u kojoj bi trebalo proučiti sve ono što govori o Arbanasima u Domovinskom ratu. U sklopu toga i Jeremijine podatke tek treba obraditi i smjestiti u okvir tadašnjih zbivanja, odnosno sagledati ih u sklopu ratnih operacija na široj bojišnici, uz istodobno vođenje računa o tadašnjim političkim odnosima na međunarodnoj i domaćoj sceni jer sve su to čimbenici koji su utjecali na oblikovanje slike kako Hrvatske i Zadra, tako i malih Arbanasa u Domovinskom ratu. I tek se nakon takvoga znanstvenoga postupka može utvrditi veličina žrtve koju su Arbanasi prinijeli na oltar hrvatskog boga Marsa.

Serđo Dokoza