Radnja se događa u dalekoj provinciji u kojoj vladaju nered i korupcija. U takvoj sredini pojavu kicoškog besposlenjaka i blefera Hlestakova mještani zbog gluposti i straha zamjenjuju za državnog revizora. Korupcija, mito, zloraba položaja i moći sinonim su ne samo nekadašnjega nego i našega doba.

Početkom svoje karijere, Nikolaj Vasiljevič Gogolj je bio poznat po svojim kratkim pričama, zahvaljujući kojima je zaradio poštovanje drugih ruskih književnika, pogotovo Aleksandra Sergejeviča Puškina. Nakon što je stekao svoju reputaciju, Gogolj je počeo raditi na kazališnim predstavama. Njegov prvi pokušaj da napiše satiričnu dramu o carskoj birokraciji 1832. nije uspio. 1835. je dobio inspiraciju za novo djelo od Puškina. Gogolj je 1835. Puškinu napisao:

Učini mi uslugu; pošalji mi neku temu, komičnu li ne, ali autentičnu rusku anegdotu. Moja ruka želi  napisati komediju... Daj mi temu i ja ću sklepati komediju u pet činova — obećanjem, smješniju od pakla. Za ime Božje, uradi to. Moj um i moj stomak gladuju.

Puškin je imao spremnu priču o čovjeku za koga se greškom umislilo da je revizor iz 1833.

Književna kritika je Gogolju prebacivala da u svojoj komediji nije stvorio nijednu pozitivnu ličnost. Poslije prvih premijera koje su izazvale velike sporove, diskusije i sukobe, Gogolj je rekao da je stvorio jednu rijetku pozitivnu ličnost — smijeh. Gogolj je smatrao da bi književnost trebala prikazati realnost surovu kakva jeste i da bi se takva realnost morala promijeniti.

Zbog oštrog Gogoljevog prikaza ruskog društva, cenzor je najprije odbio djelo 1835, ali je nakon apela samog cara Nikolaja I dao dozvolu da se stavi na kazališni repertoar. Ali, uspjeh ovog djela toliko je prodrmao birokraciju  u Rusiji, te je konstanti pritisak putem novina primorao Gogolja da se preseli u Rim.

Revizor pokazuje sve društvene poroke, socijalna zla, dvoličnost i druge društvene probleme. Svi likovi prikazani u komediji, osim Hlestakova, prikazani su kao naivni, skloni dodvoravanju, nesposobni i nesnalažljivi. Gogolj je odlično prikazao sve probleme društva Ruske Imperije 19. stoljeća  ismijavajući društveno stanje i ljudsku narav.

Koncem 2018. Godine u kazališnu školu Dragon teatra za mlade i odrasle učlanilo se jedanaest ozbiljnih i posve različitih osoba, strukom, godinama i razmišljanjima.

Zadatak nije bio nimalo lagan. Gogolj-Revizor. Sati su prolazili u iščitavanju originalnog teksta, u vježbanju scenskog govora, disanja, proučavanju fenomena korupcije i razgovorima o samoj produkciji i budućnosti predstave.

Tekst je postajao sve tanji, a likovi sve jasniji. Datum premijere sve bliži. Kostimografkinja Mihaela Gregov studiozno je pristupila likovima i pomaknutom konceptu predstave.

Koncept predstave pomaknut je prema nekom budućem vremenu, avangardi koja je uslijedila gotovo stotinjak godina nakon nastanka djela.

U ulozi načelnika izvrsni i iskusni Renato Pizek u potpunosti je prikazao moćnog vođu malog ali dobro organiziranog plemena zajedno sa svojom suprugom Anom Andrejevnom koju je Anita Raljević Špralja, po struci viša medicinska sestra, prikazala u svoj svojoj malograđanskoj želji za ostvarenjem života u prijestolnici. Ona je  sklona koketiranju s mladićem koji gotovo da joj može biti  sin, stavljajući svoje osobne interese ispred ostalih.

Mlada Ana Šešelja učenica prvog razreda opće gimnazije Franje Petrića u Zadru, dojmljivo je prikazala svoj glumački talent, kao i talent šarmantnog šarlatana Hlestakova, koji vještom pričom i stavom uvjerava sve građane malog provincijskog gradića da je upravo on revizor kojeg vlastela nervozno i u neizvjesnosti iščekuje. U uspješnoj zamjeni identiteta, Hlestakov pozajmljuje od naivnih i uplašenih vlastodržaca pozamašne svote novaca, te flertuje sa ženom gradonačelnika istovremeno proseći kćer Mariju Antonovnu koju igra Anina školska kolegica Paola Joza istančanim osjećajem za glumačku mimiku i scenski pokret.

U drugom planu je umrežena vlastela koja organizirano sprovodi korupciju. Zemljanika, upravitelj bolnice, koji špijunira svoje kolege i silno se boji svakog koji je činom i rangom viši od njega, Mario Zrilić intuitivnim osjećajem za kukavicu i izdajicu na zanimljiv način plete mrežu oko svojih sudionika u zločinu.

Tu je i upravnica pošte koja čita pisma i cenzurira sve pošiljke koje prolaze kroz gradić. Čuvarica tajni, inženjerka građevine i direktorica nadzorne tvrtke, Jasminka Ćoza po prvi put na kazališnim daskama i u kazališnom svijetu uopće, pokazuje autentičan pristup komičnom postupku i liku.

Lik Ljapkina Tljapkina, svojevrsnog redara u gradiću i seljačine, kako ga sam Gogolj opisuje , igra umirovljeni Drago Benović , vjerno prikazujući samovoljnog i častohlepnog korumpiranog suca.

Bopčinskog i Dopčinskog tumače umirovljenice Marijana Marjanović i Senka Marković. Glumačkom živošću i fizičkom dinamikom projiciraju pogrešnu vijest i unose pometnju u provinciju. Svugdje su prisutni i to je jedini cilj njihovog postojanja, sve znati i svukuda zaviriti.

Osip i Miška, tandem slugu koji istovremeno i mrze i vole svoje gospodare tumače Roko Hrašćanec i Robertina Katić. Mladi zaposleni ljudi koji su za svoj hobi odabrali kazalište, već drugu godinu zaredom bruse svoj glumački talent i proširuju znanja o scenskim vještinama kao studenti kazališne škole Dragon teatra za mlade i odrasle u Zadru koja predstavom „Revizor“ bilježi svoju osmu godinu rada.

Radnju komada i ritam predstave  sjajno prati redateljičin odabir glazbe koji se lepršavo pretapa od popularne ruske pjesme Kalinke do Valcera br. 2 ruskog skladatelja Dmitrija Shostakovitcha.

Kalinka je bez sumnje najpoznatija ruska pjesma, a skladao ju je Ivan Larionov prije više od 150 godina. Govori o zaljubljenom mladiću koji ukrašava djevojku koja mu se sviđa voćkama iz vrta. Prvi put je izvedena u Saratovu, kao dio kazališne predstave, za koju je nastala.

Suita za jazz orkestar br. 2  je nastala 1938 za državni Jazz orkestar. Djelo je izgubljeno tijekom II svjetskog rata, te ponovno otkriveno 1999. Tri dijela suite  rekonstruirao je i orkestrirao Gerard Mc Burney, a suita je izvedena 2000. u Londonu. Glazbu Dmitrija Shostakovitcha opisuje čista i osmišljena orkestracija koji je stvarao u doba Sovjetskog Saveza i imao vrlo kompleksan odnos sa sovjetskom vladom te pretrpio dvije javne osude svoje glazbe unatoč čemu je  ipak bio najpopularniji i najbolji sovjetski skladatelj svog naraštaja.

Dramatizacija djela je kompaktna, a izbor ključnih scena i momenata ucrtava živ ritam radnje koji u piščevom originalu često meandrira u ponavljanja i usporavanja centralne radnje. Zanimljiv je odabir mlade glumice za ulogu Hlestakova, upravnice pošte umjesto poštara, kao i redukcija broja likova, koja nije nimalo narušila glavni tematski niz i slijed same radnje predstave.

Dinamičnu i zanimljivu režiju, prilagođenu mogućnostima svojih studenata, potpisuje profesionalna kazališna redateljica i dramska pedagoginja Maja Šimić, a čitav program podržan je produkcijski od strane zadrugART a, platforme za suradnju i razvoj nezavisne kulture grada Zadra te od strane Upravnog odjela za kulturu i šport Grada Zadra.

Oduševljena publika glumce je počastila gromoglasnim aplauzom u više navrata. Prvo službeno postavljanje Gogoljevog Revizora na zadarske kazališne daske urodilo je plodom. Odabir teksta, prepoznavanje teme i motiva, katarza kroz smijeh i suze.