Ovogodišnji Subversive Film Festival, koji se održava od 5. do 12. svibnja u okviru 12. izdanja Subversive Festivala, prikazat će više od 50 filmova u zagrebačkim kinima Europa, Tuškanac, KIC te u Muzeju suvremene umjetnosti.

Dokumentarna, igrana i kratkometražna konkurencija donosi recentne i provokativne filmske naslove čiji autori kritički promišljaju svijet u kojem živimo, otvarajući nove horizonte a istovremeno ne oviseći isključivo o jednom teritoriju, jednom režimu i zakonima tržišta, ističe se u najavi festivala.

Iz dokumentarne konkurencije izdvajaju se novi filmovi redatelja već prikazivanih na tom zagrebačkom festivalu.

Jedan od njih je Stéphane Goël, švicarski redatelj i jedan od osnivača aktivističkog kolektiva Climage. Za svoj novi utopijski projekt u filmu "Otočanin", koji se prikazuje na festivalu, uzima udaljeni čileanski otok Isla Robinson Crusoe, kroz koji progovara o masovnom turizmu i zagađenju.

Za francuskog videoumjetnika i sineasta Jean-Gabriela Périota snimanje filmova je politički čin, kao i u uratku sa Subversiva "Naši porazi" u kojemu ulogu snimatelja preuzimaju učenici pariške srednje škole, koji najprije rekonstruiraju isječke iz komada koji su obilježili pariški svibanj 68', a potom ih redatelj angažira u diskusiji o tome što je kapitalistički režim, što su sindikati, a što politika.

Kanadska autorica Astra Taylor, vraća se na Subversive političkim dokumentarcem "Što je demokracija?" u kojem putuje svijetom i priča s iznimnim ženama, od Elini Perdikouri do Wendy Brown i Silvije Federici pokušavajući odgovoriti na pitanje koji je uopće smisao demokracije danas.

Turbulentnu povijest Crne Amerike zajedno sa svakodnevnim crnačkim iskustvima u osvit Trumpove pobjede ispisuje jedan je od najpredanijih kroničara američkog Juga, Roberto Minervini u filmu "What You Gonna Do When the World Is on Fire?".

Film "Sinoć sam te vidio kako se smiješ", kambodžanskog redatelja Kavicha Neanga u svom referiranju na užase Crvenih Kmera spaja intimno i političko, u suptilnoj kronici o moralnom i fizičkom uništenju, ali i krahu čitave jedne generacije.

Talijanska redateljica Wilma Labate u dokumentarcu "Zbogom, Sajgone" donosi malo poznatu priču o ženskom soul bendu iz Toskane čije članice usred burne 1968. odlaze na veliku azijsku turneju sanjajući o slavi, no završavaju u Vijetnamu gdje su morale svirkom zabavljati američke trupe.

Ekološkom tematikom bavi se istraživački dokumentarac Fernanda E. Solanasa "Putovanje kroz zagađene gradove" u kojem denuncira zločine počinjene nad okolišem uz državni blagoslov od strane poljoprivrednih korporacija, ali i katastrofalne posljedice njihove pohlepe.

S pariškog festivala dokumentarnog filma Cinéma du Réel u Zagreb stiže "Campo", novi komad Tiaga Hespanhe koji vodi gledatelje u najveću vojnu bazu u Europi smještenu na rubu Lisabona.

Kako je najavljeno, Subversive Film Festival u ovogodišnjoj igranoj konkurenciji traga za izgubljenim analognim vremenima.

U filmu "Mamac" Mark Jenkin koristi staru Bolex kameru i namjerno oštećuje filmsku traku, stvarajući osjećaj gledanja nekog starog filma Jeana Epsteina, iz produkcije Ulricha Seidla dolaze "Djeca mrtvih", a u artificijelnom "Nož + Srce", s Vanessom Paradis u glavnoj ulozi, Yann Gonzalez ispisuje fetišističku posvetu gay-porn 'šesnaestici', ali i zaboravljenom 35mm formatu.

Richard Billingham u svom igranom debiju "Ray&Liz" kroz umjetničke fotografije oživljava svoje djetinjstvo britanske radničke klase, u filmu Melankolična djevojka, njemačka autorica Susanne Heinrich kroz 15 vinjeta ispisuje ironični komentar o feminizmu, konzumerizmu, umjetnosti i seksu, dok s berlinskog Foruma stiže 'indie dragulj' Dana Sallitta "Četrnaest", intimna i mikrobudžetska posveta (ženskom) prijateljstvu.

U ovogodišnjoj igranoj konkurenciji posebno mjesto pripada veteranima nezavisnog filma.

Jedna od najradikalnijih figura tzv. Berlinske filmske škole, Angela Schanelec u filmu "Bila sam doma, ali", za koji je na ovogodišnjem Berlinalu osvojila Srebrnog medvjeda za režiju, artikulira one male trenutke koji oblikuju našu egzistenciju kroz protagoniste čija egzistencija kao da je odsutna i oslobođena od bilo kakve empatije.

Novim filmom Jia Zhangke, vodeće figure Šeste generacije kineskog filma, "Pepeo ljubavi", dobili smo krajnje neobični spoj hladne melodrame, gangsterskog filma i povijesne freske o ulasku Kine u 21. stoljeće kroz njezinu radikalnu transformaciju u zemlju histeričnog i divljeg kapitalizma, stoji u najavi.

Najpoznatiji sineast u dugotrajnom kućnom pritvoru, Džafar Panahi, nakon vožnje taksijem nanovo sjeda u auto u filmu "3 lica", a njegovo putovanje ujedno je i povijest iranskog filma i iskreni hommage njegovu mentoru Kiarostamiju.

Sablasni kraj (europske) civilizacije nagoviješta se u filmu Virgila Verniera, "Sophia Antipolis" u kojem "utvrda Europa“ postaje "anti-polis“ opsjednut fašističkom sigurnošću i videonadzorom, sa svojim blindiranim vilama, klinikama za estetsku kirurgiju, vjerskim kultovima, do zuba naoružanim zaštitarima i  pripadnicima paravojne ultradesne grupacije koji  pretvaraju ispražnjeni izbjeglički kamp u buktinju. "Europa tako postaje tipično linčovski prostor za koji nismo posve sigurni pripada li paralelnom svijetu ili mitologiji", ističe se.