Lara Mandli rođena je 1996. u Čakovcu. Studentica je Sveučilišta u Zadru. Osim književnosti studira filozofiju i ruski jezik. Predsjednica je studentske Književne udruge Ludens i predstavnica studenata rusistike. Članica udruge Punktum i neformalnog umjetničkog kolektiva Remećenje javnog reda i mira.

Vjerna je polaznica ZaPisovih radionica koje uključuju kreativno pisanje, poezije i slam poezije.

Lara kao moderatorica susreta s Bojanom Krivokapićem

Lara za sebe kaže da se bori s vjetrenjačama, užasava se pasivnog promatranja nepravde više od klaunova, neprestano se opija – poezijom, vinom i divnim ljudima. U slobodno vrijeme zaključava traume u poeziji, piše Revolucija u krevetu.

Pjesmu pod naslovom “O nasilju se ne piše poezija” izvedena je na prosvjedu “Društvo bez Istanbulske = Društvo nasilja” Lara je izvela 14. lipnja 2018. kod Arheološkog muzeja u Zadru. Pjesma je izvedena povodom prikupljanja potpisa za referendum za otkazivanje Istanbulske konvencije. 

Nakon eskalacije nasilja ovih dana u Zadru smatramo da pjesmu treba ponovo objaviti, pa ako ne uživo kao sama autorica, onda online:

o nasilju se ne piše poezija

nasilje nije poetično, nije ritmično, nije zanimljivo, nije neuobičajeno.
romantično je samo ako te udari jer te voli.
o nasilju se pišu novinski članci i zbirke priča koje nitko ne čita. izvlači se statistika pa je se zaključa u ladicu do sljedećih izbora.
o nasilju se ne piše poezija

kako napisati da Anin otac kvalitetu remena provjerava na njenim rebrima, ali samo da je nauči pameti? – batina je iz raja izašla.
kako napisati da je Ana od oca naučila da za svaku pogrešku slijedi kazna
pa je djedu ukrala švicarski nož i prislanjala ga prvo uz zapešća pa onda uz bedra
da se osjeti sretnom i laganom i čistom nakon što očisti krv s pločica?
o nasilju se ne piše poezija

kako napisati da je Ivana sanjala da je silovana?
i vrištala je, a nitko je nije čuo
i vrištala je kad se probudila, tresla se, plakala, smijala se, povraćala.
i opet je bila tamo, u istoj rozoj pidžami, s njegovim tijelom pritisnutim uz svoje i dugim žutim noktima na bedru, nijema, prikovana za madrac.
kako napisati da je sutkinja pitala: prvo – što ste nosili?, zatim – jeste li pili?, pa onda – jeste li vikali?
kako napisati da Ivana želi umrijeti? i kad šuti, zatvorenih očiju razmišlja kako prerezati zapešća.
o nasilju se ne piše poezija.

kako napisati da se Marija ne sjeća kad je zaradila prvi šamar?
da joj je drago kad je udari jer zna da će svađa ubrzo doći kraju?
izudarat će je, slomiti joj pokoju kost, nagnječiti meso, stvoriti ljubičaste-žute-zelene modrice…
pa će joj pokloniti cvijeće, promrljati ispriku, reći da je voli…. i sve će biti u redu.
o nasilju se ne piše poezija

nasilje se normalizira, ignorira, prihvaća, od nasilja se pogled okreće na neke svjetlije teme.
nasilje nije poetično, nije ritmično, nije neuobičajeno, nije zanimljivo.
romantično je samo ako te udari jer te voli.
o nasilju se pišu novinski članci i zbirke priča koje skupljaju prašinu na policama antikvarijata.

o nasilju se, ljudi, ne piše poezija
nasilje se preživljava

Više Larinih poezija možete čitati na Ne-ma.net – Magazin za književnost i umjetnost.