Jedno od prigodnih događanja kojima se u gradu Biogradu obilježava Dan grada i blagdan Svete Stošije, jeste i otvorenje izložbe pod nazivom „Odsanjani predjeli Arkadije“ u Zavičajnom muzeju grada Biograda.

Riječ je o izložbi mladog Gorana Jeličića učitelja likovne umjetnosti u biogradskoj osnovnoj školi, koji se ovom prilikom predstavio s 20-ak svojih slika rađenih u različitim slikarskim tehnikama. O mladom autoru i njegovom stvaralaštvu govorio je Draženko Samardžić ravnatelj biogradskog Zavičajnog muzeja, a samu izložbu otvorio je prof. Jordanko Miloš ravnatelj osnovne škole Biograd. Ovo je četvrta samostalna izložba Gorana Jeličića, a koja sadrži seriju radova koji su nastali tijekom proteklih dviju godina.

Dvadesetak izloženih radova mogu se tematski razvrstati u nekoliko skupina, pejsaži, mrtve prirode, animalistika i portreti, a kroz koje je moguće prepoznati univerzalne oblike umjetnikova stila, napisala je u osvrtu na ovu izložbu Kristina Babić. Naglasila je pri tom kako je za njegove crteže u tušu vrijedi poznata krilatica „Manje je više“, dok sasvim suprotan utisak na promatrača ostavljaju njegova platna. Korištenjem uglavnom hladnih boja (plave, zelene i ljubičaste) umjetnik postiže sasvim suprotan dojam, te njegova platna odišu toplinom, optimizmom i kontemplativnošću.

Odabrani motiv umjetnik prikazuje u impresionističkoj maniri, voluminoznim formama (što je osobito uočljivo u crtanju oblaka i krošnji stabala). U izboru motiva i slikarskoj realizaciji istoga jasno se očituje tradicionalizam kao posljedica slijeđenja velikih majstora europskog, ali i hrvatskog slikarstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Pozadine zauzimaju zasebno mjesto u slikarstvu ovoga umjetnika. One su sve, samo ne jednolične, dosadne i neprimjetne, jer vrlo često prerastu u kompliciranu apstrakciju koja izvrsno nadopunjava, a povremeno čak i dominira u odnosu na glavni motiv, što je kreativan iskorak u odnosu na njegove uzore.

Napajajući duh na književnim izvorima arkadijske tematike-od Teokrita, Vergilija, preko Jacopa Sannazara pa sve do velikih pera hrvatske književnosti Petra Zoranica, Saba Bobaljevića i ostalih-kao i na slikarstvu već spomenutog razdoblja, Goran Jeličić nam donosi djelić tog umirujućeg, za današnje životne trendove, gotovo utopijskog svijeta. Usprkos evidentnom referiranju na velike uzore prošlosti-što je svojevrsni iskaz poštovanja naspram njih-donosi nešto novo, nešto svoje…elemente likovnog jezika koji će jednom možda i „pobijediti“ njegove davne učitelje, stoji u nadahnutom osvru Kristine Babić.